Kronika s juga

Vozim quad-a i život mi je balada2010-04-25 14:46:23

Bookmark and Share

Poštovani
Nakon dugo vremena da i ja nesto napisem na forumu. Razlog dužeg izbivanja i neaktivnosti leži u činjenici da sam mjenjao konfiguraciju kompa, ipak ono što je ostalo isto je plava Kazuma u garaži. Vrijeme dopušta vožnju samo vikendom. Radnimk danom pada kiša, a i nemam mnogo slobodna vremena s obzirom na popodnevnu smjenu u školi.
Stignem tek četverocikl odvesti do školskih vrata i onda polagano u školske klupe. Sve to napokon završi i pravac kući. Evo donosim jedan tekst koji opisuje ono sto mi se događalo posljednjih dana, kao i uspomene na neka lijepa vremena. Ovaj tekst je napisan kako biste se osvjedočili da život mladog quadbikera s juga nije niti blizu lagan, kakvim se čini.






Prve kapljice kiše pojavile su se na viziru moje kacige kada sam toga popodneva, nakon napornog dana odlučio ostatak vremena provesti za upravljačem svoga četverocikla.
Sve ovo danas bilo je odviše naporno i zaista trebam mir i tišinu. Imam još taman toliko strpljenja da podnesem zaglušujuću buku motora mojeg četverocikla koji se bez pogovora penje uz uske i grbave ulice maloga provincijskog gradića na moru.
Prostorom kojeg promatram dominira siva boja. Počevši od oblaka na nebu, preko sive nijanse, pomalo, već ispranog asfalta na cesti. Dojam sivila upotpunjavaju stari suhozidi pokraj puta, kao i boja kacige koju nosim. Nijansa moje kacige možda ponajbolje opisuje moje raspoloženje toga dana dok se vozim, sada, sve užim putevima koji vode prema toliko potrebnome miru i tišini.
Motor je najedanput stao. Bio sam primoran stati usred ničega. Tišina kojoj sam toliko težio, ostvarila se u svojoj najgoroj izvedbi ugasivši buku motora moga četverocikla. Putovao sam u tišinu, a ona je najedanput došla k meni. Susreli smo se negdje na polovici puta kojim rijetko tko putuje. Motor je jednostavno stao. Pokušao sam ga ponovno nagovoriti da zabruji. Neuspješno. Povratak iz tišine nije bio moguć. Jedina preostala mogućnost bila mi je sjesti i očekivati nekoga tko bi prošao putem. Putem kojim rijetko tko prolazi. Imao sam sasvim dovoljno vremena osvrnuti se oko sebe. U praznini krajolika pronašao sam mjesto pokraj starog suhozida koje sam u trenutku rezervirao samo za sebe, stavivši jaknu na sivi kamen. Sjeo sam ondje i promatrao četverocikl koji je nepomično stajao pokraj puta. Um mi tada zaokupiše misli o današnjem danu. Bio je zaista naporan, prepun događanja. Od ranog buđenja zbog odlaska na fizikalnu terapiju, do nastave u školi i posjete ravnatelja. Sve ovo prošlo je u sjeni moga susreta s ravnateljem koji je našu provincijsku školu posjeti dvaput u godinu dana. Susreo sam ga na školskom hodniku. Uljudno ga pozdravivši prošao sam pokraj njega. Njegov pogled zaustavio se na mojim koracima, koji nisu onakvi kakve je očekivao.
Ni prvi ni zadnji čovjek koji u nekoj mješavini čuđenja i straha promatra moje korake – pomislio sam. Njemu je sve to očito bilo toliko zanimljivo, pa se nije mogao suzdržati od komentara. Čvrsto me uhvatio za ruku i rekao nešto što me uistinu sablaznilo. Najprije mi je opsovao Boga, a zatim me je upitao zašto tako hodam, uperivši pogled u moje noge. Na trenutak sam ostao bez riječi. Bio sam začuđen ponašanjem čovjeka, koji bi se trebao brinuti da učenici njegove škole budu sretni, a onda sam sklonio njegovu ruku i produžio dalje hodnikom u nevjerici. Izašao sam van. Ispred ulaznih vrata stajao je moj četverocikl, kojim sam mogao ući sve do školskih vrata. Poželio sam sjesti i otići što je dalje moguće. Međutim školsko zvono je zazvonilo. Imao sam još jedan sat nastave, a onda sam mogao krenuti kući. Međutim nisam krenuo kući, pošao sam u potragu za tišinom i sada sam ovdje usred tišine. Sjedim na sivom kamenu i razmišljam o događaju koji me je ponukao da dođem ovamo u potrazi za mirnim i osamljenim mjestom.
Ovaj događaj bio je pretežak da se ispriča bilo komu. Zadržao sam ga za sebe. No on je kriv što sam se našao u pustinji. Ne znam trebam li mu zahvaliti na tome ili se još više naljutiti. Zapravo što sam duže sjedio na onome kamenu smatrao sam kako je to ipak pozitivan događaj koji mi je otvorio oči. Imao sam zaista mnogo vremena kako bih razmislio o svemu što sam učinio. Shvaćam kako ravnateljskom ukoru nije prethodio moj nesmotren potez, već čista bahatost i nepristojnost ravnatelja. Bila je to želja da se nešto kaže. U nedostatku pametnih riječi, koje sam očekivao, dočekala me je kombinacija vulgarizama pomiješanih sa strahom od nekoga tko je drukčiji od ostalih. Taj strah vidio mu se u očima. Strah koji me je zabolio zbog okrutnosti načina na koji je iskazan.
Umjesto da pobjegne onaj koga je spopao taj strah bježim ja koji sam mu uzrok. Zapravo uzrok straha nisam bio ja već moji koraci. Dojam straha valjda je pojačao i moj četverocikl koji je strpljivo stajao ispred školskih vrata osluškujući zvuk zvona koje će označiti kraj. Sredstvo koje mi uspješno pomaže sakriti svoje korake i pretvoriti ih u nešto društvu prihvatljivo, nešto što u njima neće izazivati strah. Četverocikl i ja uspijevamo u tome. Ovisimo jedan o drugomu. On uspješno skriva i štedi moje korake, a za uzvrat ga nagrađujem svježim gorivom koje uvijek punim do vrha njegova rezeovara, brinem se da mu ništa ne manjka. Za veće popravke brine se moj otac, koji se u dogovoru s mojom majkom složio kupiti mi ovo čudno, na našim cestama, još nedovoljno poznato prijevozno sredstvo. Čudan prijevoz za čudnu osobu- rekli bi oni koji me ne poznaju dovoljno i ocjenjuju me samo po koraku. Međutim iza sivila kacige zaista se krije potpuno normalna osoba koja želi sve što žele ostali ljudi. Želim hodati svijetom i upoznavati ga. Ništa me u tome ne može zaustaviti osim volje Boga, koji je i dopustio da nakon četiri godine učinim svoje prve samostalne korake. Neki bi rekli kasno, a ja na smatram kako je Bog preko četverocikla odlučio vratiti mi četiri godine stanke i ubrzati moje kretanje. Neizmjerno sam mu zahvalan. Prošle su gotovo tri godine otkad ga posjedujem. Prve dvije protekle su u upoznavanju. Međusobno smo si bilježili potrebe kako bismo ih na što bolji način mogli zadovoljiti. Bile su to godine kada sam još vozio u ilegali, bez vozačke dozvole. Jedina registracija bila mu je krštena voda kojom ga je svećenik blagoslovio. Sjećam se kada sam prišao svećeniku s molbom da mi blagoslovi četverocikl. Bio je začuđen, no rado je pristao. Izvadio je veliku smeđu knjigu za blagoslove. Knjiga je bila prilično debela i sadržavala je mnoštvo oblika za blagoslov najrazličitijih predmeta i mjesta.
-Polja, bolesnici….Čitao je svećenik u nadi kako će pronaći ono što želim. Prelistavši čitav sadržaj zapita me još jedanput:
-Što ono točno želiš da blagoslovim?
-Četverocikl – odgovorih mu zbunjen zbog činjenice da tako velika knjiga ne sadržava ono što ja imam.
- To je neko provozno sredstvo? – upitao me je začuđeno.
- Da, to vam je nešto poput motocikla sa četiri kotača – odgovorih već pomalo razočaran
-Oh, lako ćemo onda naći…evo stranica dvjesta četrdeset…prijevozna sredstva…Nema taj četvero…ali evo možemo uzet ovaj tekst za automobil.
-Može – radosno sam odgovorio i istrčao na parking gdje sam ga ostavio. Ondje se skupio priličan broj djece koji su u čudu promatrali četverocikl. Ubrzo je došao i svećenik pa je ceremonija blagoslova započela. Tako je uz mene na njoj prisustvovao i velik broj znatiželjne djece.
Od tada sam uistinu mogao početi uživati u vožnji. Gotovo da ne bi prošao niti jedan dan, a da nisam napravio barem jedan „krug“. Njegov značaj za mene se nije smanjio ni danas, kada njime odlazim u školu ili u avanture poput ove usred koje se upravo nalazim.
Kao da i njemu treba malo odmora uslijed ovog nadasve čudnog dana. Kao da je čuo one ružne riječi i jednostavno ostao skamenjen. Nadam se kako ga nije gnjavio kakav dosadni znatiželjni učenik, koji se iskrao za vrijeme nastave kako bi osjetio mekoću njegovog kožnog sjedala. Da, uistinu sjedalo je udobno i meko. Mekše od ljudskih riječi, koje polagano ubijaju.
nazad na Quadbiker blog >>




0 kometar
Ocjeni!

Komentari

Samo registirani i prijavljeni korisnici mogu ostaviti komentare. Možete se registrirati ovdje.







Pregledano: 17183