2009-02-09 , Autor: Ozren Buriša, Slike: Ozren Buriša
Bookmark and Share

Izvor Nila sveto je mjesto Afrikancima, starim Rimljanima bio je božanstvo, a današnjim poduzetnicima pretvorio se u rudnik zlata. Meni je pak bio izvor nezaboravne pustolovine ATV-om



Rano je jutro koje provodim na još jednom od mnogih matatua, malih i pretrpanih autobusa koji su glavni način prijevoza u Ugandi. Nikad se ne kreće na put dok nisu popunjena sva mjesta za sjedenje, a to znači puno više ljudi nego što je proizvođač minibusa zamislio. Sunce još nije izvirilo pa primjećujem samo siluete stoljetnog drveća koje se nadvija nad cestu i slušam tihu afričku muziku koju pušta vozač. Barem se čini da je tiha zbog glasne buke motora tog klimavog matatua. Brujanje motora je zvuk koji slušam još od Kampale, a njegova monotonija djeluje smirujuće, gotovo uspavljuje. Stisnut između dva lokalna putnika naslanjam glavu na svoj veliki ruksak koji nosim na krilu -naravno, nije bilo mjesta među prtljagom. Više ne primjećujem prirodu i odlazim u svijet misli.
Trgnuo me je zvuk sve glasnije grmljavine. Nebo je čisto i bez oblaka, ali siguran sam da čujem grmljavinu, čak i uz buku motora. Neizvjesnost je prekinuta tek kad smo izišli na otvorenu cestu, gdje je postalo jasno što je izvor grmljavine - točka u kojoj se jezero Viktorija, najveće u Africi, doslovce prelijeva preko brane u moćnu rijeku Nil. To je početak viktorijanskog Nila, a po mišljenju mnogih, i pravi izvor Nila uopće. Poznato je da egipatski Nil nastaje spajanjem dva glavna pritoka - viktorijanskog ili Bijelog te Plavog Nila. Pod dojmom tog prizora jedva čekam da se iskrcam i započnem svoju sljedeću afričku pustolovinu. Neposredno nakon prelaska preko izvora ulazimo u Jinju.
Jinja je dosadan grad. Uživa određeni značaj u toj regiji, ali do prije nekoliko godina padala je ispod radara tipičnih putnika koji su se našli u Africi. Danas se pretvara u neku vrstu metropole. Možda ne u urbanističkom smislu, ali taj gradić pretvorio se u glavni grad avanturističkog turizma u Africi! Štoviše, sadržaj koji se tamo nudi ima potencijala konkurirati kao jedan od najzanimljivijih središta adrenalinskih sportova u svijetu! Počevši od raftinga po izvoru Nila, jednoj od najopasnijih komercijalno plovnih rijeka na svijetu, preko bungee-skokova na slapovima Bujagali, pa sve do safarija ATV-ima, Jinja postaje sve popularnija.
Istovremeno rijeka Zambezi i Viktorijini slapovi postaju sve teže dostupni i gube posjećenost zbog komplicirane političke situacije u Zimbabveu. Naime, s predsjednikom Robertom Mugabeom, koji je još na vlasti, situacija je i složena i opasna. Već zbog prethodne rečenice ovog teksta Motorevija koju držite u ruci pretvorila se u „opasnu literaturu“ i riskirate sigurnost ako je unesete u Zimbabve. Strani novinari tamo nisu dobrodošli, a svaka riječ kritike smatra se prijetnjom državi. S druge strane, Uganda se otvara.
Sunce je već izišlo, a ja sam stigao do mjestašca zvanog Bujagali Falls, uz niz vodopada koji su startna točka nebrojenih pustolovina po rijeci i uz nju. Nakon prethodnog dogovora, gospođa Shirray Knight dolazi kombijem po mene i vozi me do kampa Speke, baze u kojoj sve počinje.
- So, looks like you're the only one today - kaže mi Shirray, vlasnica koja je na neki način mjesna legenda. - No problem, you're gonna have a great time!
Kraj je rujna, što znači da uskoro počinje kišna sezona u Ugandi. Vrhunac sezone sad već jenjava i danas sam jedini zainteresiran za vožnju. No, politika All Terrain Adventuresa kaže da ne postoji minimalan broj putnika za safari. Danas ćemo na terenu biti samo moj vodič i ja.
Shirray je rodom iz Australije, kao i njezin suprug Peter, ali oboje su okorjeli pustolovi i strastveni humanitarni radnici. I jednima i drugima Afrika je plodno tlo. Već 15 godina rade na različitim humanitarnim projektima u Ugandi, četiri godine ona je radila kao turistički vodič, a zajedno su izveli kopneno putovanje preko cijele Afrike. Od 2002. vode avanturističku agenciju koju bez lažne skromnosti nazivaju „najboljim ATV-safarijem na svijetu“, a malo mjesto Bujagali Falls svojim domom.



Napokon završava i vožnja kombijem i ispred sebe vidim cijelu flotu crvenih ATV-a.
- Here's your guide. I'll leave you two alone now.
Shirray odlazi, a ja ostajem sam s visokim i vitkim vodičem koji mi prilazi nasmijan od uha do uha.
- Habat! - predstavlja mi se i pruža ruku.
- Habat? - pitam, samo da budem siguran da sam dobro čuo.
- Yes, Habat is my name!
Kasnije, kad smo započeli vožnju, primijetio sam da mu na odijelu piše Herbert, samo ga on ne zna točno izgovoriti. Engleski jezik uz afrički izgovor zvuči malo drukčije.
Habat je na neki način bio moj uvod u svijet ATV-a. Prvi put sam sjeo na hondu recon, vozilo s pogonom na sve kotače, 250 kubika velikim motorom i poluautomatskim mjenjačem, a moj vodič dao mi je prve upute. Iako se prvi krug po njihovu poligonu činio malo nespretnim i neprirodnim (u usporedbi s vožnjom na samo dva kotača), vrlo brzo smo se Habat i ja složili da sam spreman za pravu vožnju. Oblačim smiješno smeđe odijelo, stavljam na glavu kacigu u obliku lonca i naočale koje neodoljivo podsjećaju na njemačke motociklističke iz drugog svjetskog rata. Nevažno. Nisam došao ovamo zbog odijela, nego zbog ATV-a. Oni su, s druge strane, u izvrsnom stanju.
U svijetu još postoje teško dostupna mjesta, zabranjena putnicima koji koriste konvencionalna vozna sredstva. Izvrstan primjer su mnogobrojna sela raštrkana u blizini Nila u Ugandi. Što se više udaljavate od Jinje, to je teže naći prikladan način prijevoza. Matatu ne dolazi ovamo. Automobilima je gotovo cijela regija nedostupna, a pješak mora biti spreman na dane i dane putovanja. No, quad-bike tako dobro nadomješta sve nedostatke ostalih prometnih sredstava i s lakoćom ulazi u taj skriveni svijet. Osjećam se povlaštenim što ulazim u sela koja u koja je muzungu - bijeli čovjek ušao samo nekoliko puta.
Na kraju vožnje od četiri i pol sata shvaćam da je to bilo dragocjeno adrenalinsko, ali i kulturološko iskustvo. Adrenalinsko iz očitih razloga. Penjao sam se po strminama po kojima bih se jedva usudio pješačiti, gazio kroz neprozirne blatne potoke i jurišao uskim stazama skupljajući lišće ispod kacige, ali me se ipak više dojmila kulturološka strana te pustolovine.
Negdje na sredini naše ture prvi put smo zastali u nekom malo većem selu. Tu kupujemo sok, banane i chapati - ugandsku verziju palačinki. Vjerujem da su u tom trenutku doslovno sva djeca izišla van i opkolila nas puna znatiželje. Dosad sam u svim selima ja - muzungu - bio glavna atrakcija. Ovaj put oduševljeni su bili ATV-om. Najprije se osjete nesigurnost i strah dok sam ja na vozilu. Kad se udaljim, nastupa ludilo! Djeca ga proučavaju, penju se po njemu, pipaju ga, neki ga čak i ližu! I to se događalo dok smo nas dvojica jeli obrok za koji me Habat upozorio da ga ne dijelim s djecom.
Međutim, to vam teško padne kad vidite pogled u njihovim očima. Svi glasno žicaju, navaljuju i okupljaju se oko mene, ali morate ih ignorirati jer ionako nije moguće nahraniti sve. No, koliko god se trudio otupiti na taj prizor, jedna curica bila je posebna. Ona ne navaljuje, ne traži, samo stoji i gleda velikim bijelim očima. Očito neuhranjena, ali neobično mirna. Dajem joj bananu tako da nitko ne vidi, ona je otvara, okreće se da je pojede, ali onda ju je netko primijetio. Odmah se zaleti cijela grupa i sad se počinju doslovno boriti za taj komad i banana završava na prljavom i prašnjavom podu. Tučnjava prestaje, curica je još mirna, ali banane više nema. Najveći mi je šok što se to dogodilo u zemlji u kojoj su plantaže banana beskrajne i u kojoj raste dovoljno voća da nahrani cijelu Afriku! No, iako su u Africi, te plantaže Africi ne pripadaju.
Prije toga prolazili smo kroz brojna sela u kojima se nismo zadržavali dovoljno dugo da razgovaramo s ljudima, ali čuli smo jednu riječ koja se ponavljala u svima. Naime, od zarade na turistima dio novca odlazi za pomoć lokalnim seljacima i zato su uzbuđeni kad projure putnici na crvenim ATV-ima. Djeca istrče na cestu, starci i žene također i svi u jedan glas viču:
- Hawayu, hawayu, hawayu!
To se ponovilo nekoliko puta, dovoljno da zapamtim riječ i prvom prilikom pitam Habata za značenje.
- Što je hawayu?
- To je engleska riječ - kaže Habat.
- Engleska? - pitam ponovno, nimalo uvjeren.
- Da, to je pozdrav na engleskom - how are you!
Nikako se naviknuti na njihov izgovor. A to je zemlja u kojoj je engleski službeni jezik.



S druge strane, jedan od adrenalinskih vrhunaca bio je uspon uz strmu obalu. S nevjericom sam pogledao brdo kad je Habat skrenuo prema njemu, ali pratio sam ga bez zaustavljanja. Inače, samo nekoliko minuta prije govorio mi je o tome kako ova čuda ne mogu zaglaviti nigdje, da se izvlače i iz najvećih rupa i penju se i po najstrmijim brdima. Držao sam ga za riječ.
Hvatam zalet i stabilnom brzinom penjem se uzbrdo. To je trajalo neko vrijeme, a ja sam optimistično očekivao da istom brzinom ide do vrha. No, nagib se povećava. Moj ATV još vuče, ali sad već gubi brzinu, a ja se sve više i više naginjem prema naprijed da zadržim uspravan položaj i ne prebacim se zajedno s ATV-om na leđa. Ali, nagib se i dalje povećava...
U jednom trenutku moj palac ostao je u fiksnom položaju, dlanovi su mi se počeli znojiti, ATV je izgubio brzinu i - zaglavio! Zvuk motora ostaje isti, kotači se okreću, ali honda je zaglavila, a sitni kamenčići samo su letjeli ispod kotača koji proklizavaju. To je bilo neočekivano, što sad? Pustim gas? Pojačam gas? Stisnem kočnicu? Habat je došao u pomoć i nakon iznimno napete scene prebacivanja ručice gasa ni on ne uspijeva pokrenuti vozilo prema gore. Odustaje i vraća se u podnožje. Iako je planirao i uhvatiti zalet te dovesti ATV na vrh, sad sam inzistirao da ja pokušam ponovno. Nakon pada s konja pravilo kaže da se taj konj mora odmah zajahati. I zajahao sam ga, uhvatio se u koštac s terenom drugi put i uz dosta balansiranja i manevriranja prebacio preko kritične točke. Sad se nagib smanjuje, ja prebacujem u drugu brzinu i trijumfalno nastavljam po blagom usponu dalje!
Uz takve dionice na putu se našlo i nekoliko glavnih cesta. To je malo širi pojam u Ugandi i označava makadamske ceste pune izbočina i udubina, ali to su dionice gdje je palac desne ruke stiskao ručicu gasa do kraja, a ATV je jurio i jurio. Neke su dionice uključivale prolaske kroz vrlo gusto raslinje, pa je i staza nepregledna, a nakon te vožnje napravili smo jednu od rijetkih pauza radi osvježenja u rijeci. Iako su žene iz sela tu prale posuđe i odjeću u istoj vodi, Habat i ja okupali smo se i osjetili riječne struje. Od te točke kažu da ima još 6247 km do još slavnijeg ušća Nila, daleko na Sredozemnom moru. Ipak, fenomenalno je koliko neistraženih područja postoji u toj maloj regiji oko izvora. Energija nam se vratila, sjedamo na svoje honde i nastavljamo istraživanje.
U finalnoj dionici naše vožnje došlo je i do posljednjeg iznenađenja. Nebo se zamračilo u nekoliko minuta i onda kao da se začula eksplozija. Grmljavina iza mene, bljeskovi oko mene. Na ekvatoru smo, a ono što upravo dolazi jedan je od redovitih, ali i veličanstvenih ekvatorijalnih pljuskova. Habat staje. Pakiramo stvari, kameru skrivam u vrećicu, pa u drugu vrećicu, pa u torbu. Dokumente također. Nebo se otvara...
Bojao sam se da sad moramo prekinuti vožnju i potražiti zaklon. Ali, na moje iznenađenje, Habat kaže da idemo dalje, a boja njegova glasa otkriva da su upravo sad njegovi omiljeni uvjeti za vožnju. Moj strah se pretvara u uzbuđenje i potpuno mokar ponovno sjedam na svoju hondu. U meni se budi glad za brzinom i jedva čekam nastavak gutanja kilometara u kišnoj Africi.



No, iznenađenja ne dolaze samo iznad, nego i ispod mene! Ono što je donedavno bio prašnjavi makadam sad je blato, ono što su maloprije bile rupe u cesti sad su lokve s vodom, ono što je prije samo nekoliko minuta bio jarak uz cestu sad je potok. Pred mojim očima suha Afrika mijenja se i počinjem gledati kako se sprema potop.
Ono što je nastupilo poslije toga teško je opisati riječima. Mogu samo reći da je taj dio vožnje bio vrhunac cijelog iskustva. Iako sam morao učiti vožnju ispočetka u tim novim uvjetima, sretan sam jer sam iskusio najbolje od oba svijeta. Sad proklizavam u zavojima, teže kočim i općenito se teže nosim s predvidivim ponašanjem honde ispod sebe. Prolazimo i kroz sela, ali su sad prazna. Ne čuje se čak ni hawayu.
Nakon gotovo pet sati vožnje vraćam se u kamp Speke, nazvan po engleskom istraživaču Jamesu Hanningu Spekeu, koji se smatra prvim Europljaninom koji je vidio izvor Nila. Spuštam se do rijeke i razmišljam o potrazi koja je trajala gotovo 2000 godina, još od davnih vremena starih Grka i Rimljana. Močvarna područja u Sudanu bila su tada granica poznatog Nila, a sve ostalo bilo je misterij. Rimljani su taj izvor smatrali božanstvom čija je glava prekrivena zavjesom. No, danas je zavjesa napokon podignuta i ja sam zavirio ispod nje, došavši u dodir s tim božanstvom i otkrivši svojim očima - gdje je izvor Nila.






Motor-Presse Online: Automotorisport

Omiljeni motocikli: Yamaha XJ 600 Diversion 2009 Piaggio beverly 300 ie (2010.) Yamaha XJ6 2009 Kawasaki ER-6n/f BMW R 1200 GS (2010) Yamaha XT660R Yamaha T-max 500 Honda CB 1000 R Yamaha XT 660 Z Ténéré Suzuki DL650 V-Strom Honda VT 750 C shadow Yamaha V-max Honda CBR 1000 RR Fireblade 2009 Gilera GP800 Yamaha YZF-R1 2009 Suzuki Bandit 650 2007- Honda CBR 600 F (2011.) KTM 990 Adventure / S 2006-2008 Yamaha X-max 250 (2011.) Honda XL700V Transalp BMW K 1600 GTL (2011.) Piaggio beverly tourer 300ie Honda CB 1000 R/C-ABS (2011.) Yamaha FZ1 Fazer Honda CBR1000F 1993-2000 (SC24) Vespa PX 125/150 (2011.) BMW R 1200 R/Classic (2011.) Honda Crossrunner (2011.) Suzuki GSX-R 1000 2009 Ducati Diavel (2011.) Aprilia RSV4 Factory APRC SE (2011.) Kawasaki Z 1000 SX (2011.) Aprilia RS4 125 (2011.) Aprilia Tuono V4 R (2011.) Aprilia RS 125 Honda CBF 600 N Kawasaki ZX-10R (2011.) Piaggio Typhoon 50 2T (2011.) KTM 690 Duke Aprilia Dorsoduro 1200 (2011.) Yamaha YZF-R125 Suzuki GSF1250 S ABS bandit Kawasaki Ninja 250 R Yamaha XT660X Suzuki SFV650 Gladius 2009 Aprilia Shiver 750 GT Kawasaki VN 900 Classic BMW K 1600 GT (2011.) Megelli sport 125 R Suzuki GSX-R 600 (2011.) Yamaha FJR 1300 AS Yamaha YZF-R6 2008- BMW S 1000 RR Honda VT 750 Shadow Spirit BMW G 650 GS (2011.) Piaggio MP3 Yourban 300 ie (2011.) Ducati 1198 SP (2011.) Honda CBR 125 R (2011.) Aprilia NA 850 Mana 2007- Honda CB 600 F/ABS (2011.) KTM RC-8 R (2011.) Moto Guzzi Stelvio 1200/NTX (2011.) Aprilia Pegaso 650 Strada 2005- Yamaha XJ6 (2010.) KTM Duke 125 (2011.) Honda NTV 650 (RC 33, 1995-ös évjárat) BMW K 1300 GT 2009 Aprilia RSV 4 R Yamaha FZ6 / Fazer S2 2007- Ducati Monster 1100 evo (2011.) Kawasaki KLR650 / R Suzuki GSX-R 750 (2011.) Gilera Nexus 300 i.e. Honda CB600F Hornet 2007- Honda VFR 800 2003- Yamaha XVS 1300 A Midnight Star Honda VFR 1200 F Yamaha TDM850 1996- Kawasaki Z 750 R (2011.) MV Agusta F3 675 (2011.) Hyosung GT 250 R Yamaha YZF-R6 2006-2007 Moto Guzzi Nevada 750 Anniversario (2011.) Honda CBF125 Triumph Daytona 675 R (2011.) BMW R1200GS 2007 Kawasaki W 800 (2011.) Honda CBR 250 R (2011.) Suzuki GSR 750 (2011.) Gilera Runner 50 SP Moto Guzzi Norge GT 8V (2011.) Yamaha FZ8/fazer 800 Ural 750 (2003) Yamaha SR125 1997- Yamaha FZ6 (S2) 2007- Honda CBF 600 S Kawasaki VN 1700 Voyager Custom (2011.) Triumph Tiger 800 (2011.) Triumph Tiger 800 XC (2011.) Triumph Speed Triple (2011.)