Promašeni modeli - Pucnjevi u prazno
autor: Danijel Puljek
foto: Motorevija
2009-09-07

Yamaha GTS 1000

Nepotreban izum

GTS 1000 mogao je biti FJR svoga vremena i još jedan bestseler u Yamahinoj povijesti. No, doživio je debakl, i to krivicom inženjera i rukovodstva koji su, vjerojatno želeći pokazati tehnološku razinu i inovativnost, odlučili klasičnu prednju vilicu zamijeniti bočnom monovilicom. Moguće je da su do te odluke došli promatrajući tadašnje Bimotine modele, koji su pažnju plijenili upravo zbog tog tehničkog rješenja. No, ono što je dopušteno bogovima nije i volovima! - kaže stara izreka. A mi bismo rekli - što nekažnjeno prođe Bimoti neće proći Yamahi. Pogotovo zato što nekonvencionalna prednja vilica nije donijela nikakve prednosti spram obične. Vibrirala je kao i ona, osjećaj upravljanja bio je čudan, a mnogima je bila i ružna. Uz to, široka prednja guma 130 kvarila je upravljivost, a stražnji ovjes bio je sklon skakutanju. Zato GTS-u nisu mogli pomoći ni odličan motor iz modela FZR ni privlačne tourerske oplate i cjelokupna silueta. Bočna prednja vilica bila je nepotreban izum koji je GTS stajao uspjeha, a Yamaha takvu grešku više nije ponovila.

Ducati multistrada

Nit' smrdi, nit' miriše

Ducatijev koncept iz 2002. pokazao se promašajem. Multistrada je trebala sadržavati sve potrebno širokom spektru kupaca koji uz to preferiraju taj talijanski brend. Multi - spoj imena, zrakom hlađenog L-motora obujma 1000 ccm, sportskih osobina i tourerske pozicije za vozača i suvozača - nažalost nije pogodio u srce najzagriženije Ducatijeve obožavatelje, a drugima je motocikl bio ili ružan ili skup ili su preferirali neku drugu marku. Zato prodaja nije išla prema planovima, a Ducati pribjegava stalnim doradama. Tako multistrada dobiva jači motor obujma 1100 ccm, ABS kao opciju te od 2007. i dulje servisne intervale od 10.000 km. Multistrada, unatoč svim svojim kvalitetama, u krugu Ducatijevih kupaca nije prepoznata kao pravi rasni ducati, a svi znamo da kod njih filozofija nit' smrdi, nit' miriše ne prolazi.

Kawasaki ZX-12R

Nikada dosegnutih 300 km/h

Model ZX-12R primjer je neuspjelog i isforsiranog djelovanja Kawasakijevog marketinškog odjela na ciljanu skupinu vozača. U devedesetima su se Kawasakijevi sport-touring i supersportski modeli međusobno natjecali u obaranju brzinskog rekorda, a tvrtki su donijeli epitet najbržeg japanskog proizvođača. Priča kreće od GPz-a 900 R, preko GPz-a 1000 RX, ZX-10, a letvicu brzine izrazito je visoko postavio odlični ZZ-R 1100 sa 285 km/h.

U borbu s Kawasakijem krajem devedesetih kreće i Suzuki hayabusom 1300 kao najbržim serijskim motociklom na svijetu, a čarobna granica od 300 km/h postavlja se kao sljedeći cilj na kojem će najhrabriji ukrstiti mačeve. Odlična priča za marketinško privlačenje pozornosti i vrlo veliki zalogaj za inženjere. U doba kad je Suzuki vrlo uspješno „ispalio“ hayabusu u Kawasakiju se već dugo nije dogodilo ništa novo i odluka je pala - skinuti hayabusu s trona novim najbržim serijskim motociklom na svijetu.

Godine 2000. svijetu je predstavljen ZX-12R, agresivni model oštrog dizajna, superjakog motora i s podosta tehničkih inovacija poput monokok-okvira i drugoga, a Kawasakijevi marketinški stručnjaci požurili su ugrijati sve koji su se palili na brzinske ludorije. Nažalost, usporedni testovi su pokazali da ZX-12R nije brži od hayabuse, a uskoro su i zakonodavci i proizvođači i vozači shvatili da ta brzinska ludorija ne vodi nikamo pa je pao džentlmenski dogovor o ograničavanju brzine na 299 km/h, koji ni danas nitko ne poštuje. Nekoliko nevažnih kilometara manje dosta je utjecalo na najzagriženije fanove, uz to je bilo i dosta tehničkih problema, i konačno - klasa sport-touring polako je izumirala. Unatoč velikoj pompi, ZX-12R nije bio ni blizu uspjeha na kakav je Kawasaki navikao s takvim modelima.

Bimota mantra

Kiklop

Talijanska manufaktura Bimota nastala je upravo zato da ne proizvodi takve motocikle, no očito da svatko tko radi - griješi. U mantrinom slučaju greška je jako vidljiva jer motocikl izgleda neprivlačno, neproporcionalno i nije oduševio ni u kom pogledu. Zavolio ga je samo uski krug tehno-frikova koji ga obožavaju i smatraju najluđim motociklom proizvedenim u Italiji. Iako je zasnovan na Ducatijevom motoru obujma 904 ccm i snage 85 KS te solidnoj mehanici, nije zapeo za oko ciljanoj skupini vozača. Kad je 1995. predstavljena, mantra je trebala biti osebujniji i luksuzniji nadomjestak za ducati monster i privući klijentelu dubljeg džepa. Nažalost, bočni izgled oplata, a posebno oblik prednjeg dijela s jednim svjetlom više su sličili kiklopu ili lokomotivi u noći, pa prodaja nije bila ni blizu uspješnoj. Mantra je bila lijepa samo vlastitoj „majci“, dizajneru s naših prostora Saši Lakiću, koji je za dizajn bio inspiriran sci-fi filmovima Bucka Rogersa, a nas i danas s boka podsjeća samo na prastari MZ „televizoraš“.

BMW C1

Propali vizionar

Vizionarstvo je vrlo teška disciplina. Nažalost, to je na svojoj koži osjetio i Nikola Kopernik kad nije odustajao od ideje da je Zemlja okrugla u doba kad su svi, pa i oni koji kroje stvarnost, vjerovali da je ravna ploča. Njega je upornost stajala glave na lomači, a iako je bio ispred svog vremena i u pravu, bolje su prošli oni koji su slijedili prokušani obrazac i samo ogrijali ruke na njegovoj vatri.

vezani forum

• Izaberite maraton test