TT Motorcycle Race 2009 - Isle of Man uživo
autor: Vladimir Zibar
foto: Vladimir Zibar
2010-01-05

Na dvotjednom putovanju motociklima vidjeli smo i utrku TT, navikavali se na vožnju po lijevoj strani ceste, susreli se s Valentinom Rossijem, a usput vozili i vlastitu utrku s nevremenom

Nakon prošlogodišnjeg putovanja u Daytonu i SAD, ove smo godine moj prijatelj Slaven i ja krenuli na jedan od nezaobilaznih motociklističkih događaja u svijetu - slavnu utrku Tourist Trophy na otoku Manu.

Budući da je pred nama bila „zahtjevna vožnja“ lijevom stranom ceste i petnaestodnevno putovanje po najavljenim ciklonama, odlučili smo do Utrechta u Nizozemskoj motore odvesti na prikolici. Ta se odluka pokazala punim pogotkom jer nas je kiša doslovce prala tijekom tih 3200 km vožnje do Nizozemske i kasnije nazad do Osijeka.



Na motociklima smo od Utrechta nastavili put do Rotterdama, u kojem smo se zajedno s još stotinjak motociklista ukrcali na trajekt i otplovili prema engleskom gradu Hullu. Nakon noćne plovidbe, ujutro smo krenuli prema Leedsu, u kojem smo proveli ugodna tri sata u razgledavanju središta grada. Pri ulasku u Leeds imao sam „vozačko krštenje“ u Engleskoj - prvi put sam vozio po lijevoj strani ceste. Naime, umoran i s palom koncentracijom gotovo sam se sudario s automobilom koji je dolazio iz suprotnog smjera!

Za prvo noćenje u Velikoj Britaniji odabrali smo Manchester, u kojem smo se dobro i ugodno proveli (čitaj: popili po pet pinti piva), a sljedeće jutro krenuli smo prema Liverpoolu, gdje smo prespavali dvije noći.



Za vrijeme boravka u Liverpoolu vidjeli smo sve gradske znamenitosti, a posebno nas je iznenadila arhitektura nove luke i njenog okoliša. Posjetili smo, naravno, i Cavern bar - mjesto gdje su Beatlesi počeli javno nastupati, a osjetili smo i tamošnju subotnju groznicu i sposobnost liverpulske mladeži da ispija nenormalne količine alkohola. Za boravka u Liverpoolu, a i tijekom cijelog putovanja, izuzev otoka Mana i Belfasta, motocikle nismo upotrebljavali za obilazak gradova, nego smo ih razgledavali metodom ford tabanus - pješice. Tako smo se osjećali sigurnijima, jer smo izbjegavali napornu vožnju lijevom stranom ceste.

Ako poželite skoknuti iz Liverpoola do Londona, na raspolaganju vam je i superbrzi vlak Virgin Train, koji postiže brzinu od otprilike 313 km/h, vožnja ponekad traje samo dva sata i deset minuta, ali za nju morate platiti 60 funti.



U liverpulskoj luci ukrcali smo se u brzi katamaran prijevoznika Steam Packet Company, koji održava vezu s otokom Manom. Nakon plovidbe od dva sata, napokon smo stigli na otok.

Jedina trajektna luka je u glavnom gradu Douglasu, koji je istovremeno i jedini grad na cijelom otoku te glavno turističko odredište. Smjestio se u velikoj uvali dugoj otprilike četiri kilometara, uzduž koje se proteže plaža, a iznad nje su glavna promenada i hoteli u kojima je boravila većina bajkera pristiglih na Man.

Nakon smještaja u hotelu motociklima smo pošli u obilazak otoka. Tu praksu nastavili smo i sljedeća tri dana koje smo proveli na otoku. U tim smo obilascima upoznali još šest ili sedam većih mjesta posvuda po otoku, a u njima su i ribarske te sportske luke.



Prekrasna priroda te bezbroj ovaca i krava, stanje vrlo slično Republici Irskoj, tako se može opisati glavno turističko obilježje tog otoka. Uz to, mogu se vidjeti i poneke tehnološke atrakcije u koje prije svega spadaju mali vlakovi koji i danas prometuju po otoku.

Ima tu i dvoraca i utvrda, ali po tom pitanju baš ništa spektakularno. Međutim, priroda je zaista bajkovita. Kad smo zbog treninga vozača TT-a bili prisiljeni na odmor od tri sata usred ničega, zbog tog slobodnog vremena nismo nimalo požalili, nego smo uživali u krajoliku i, naravno, vožnji. Ipak, vožnja se ne može opisati bezazlenom, jer staza gotovo i nije zaštićena od eventualnog pada vozača, a k tome prolazi i kroz naseljena mjesta.



Svaki dan održavao se trening vozača TT-a i prikoličara od šest do devet sati navečer, a u slučaju da se nađete na dijelu kojim prolazi staza, morate se skloniti da biste promatrali trening. Priprema traje vrlo dugo, jer je krug dug 37,73 milje i zaista nema drugog načina da vozači koliko-toliko upoznaju stazu osim da ta dva tjedna prije utrke redovito treniraju. Dan traje gotovo do ponoći pa je vidljivost dobra čak i kasno navečer.

Drugi smo dan trening gledali na izlasku iz Douglasa, na jednom zavoju i na dugoj ravnini. To je inače cesta po kojoj se prije i poslije treninga normalno odvija svakodnevni promet, što dodatno povećava opasnost jer se na asfaltu može naći i ulja!

Ove godine pobijedio je John McGuinness, ispred kojeg su po ukupnom broju pobjeda Giacomo Agostini te legendarni Joey Dunlop, koji još drži rekord sa 26 pobjeda na toj stazi.

Budući da je glavni pokrovitelj utrke bio Dainese, ove je godine svojim dolaskom događaj počastio i Valentino Rossi, a utrku je pratio zajedno s Agostinijem.
U Castletownu smo prisustvovali i poslijepodnevnoj reviji TT Classic te proglašenju pobjednika natjecanja Pre TT Classic Road Races po klasama, što je preporučljivo vidjeti.



Glavnina događaja odvija se na promenadi u Douglasu, u montažnom šator-baru Bushy's, koji je smješten odmah do lučkog pristaništa, tako da od tamo možete promatrati bezbroj pristiglih motociklista, motocikala i izvedenica motorkotača. Nigdje nisam vidio toliko RR-motocikala kao u Velikoj Britaniji, ali važno je napomenuti da je sve podređeno sigurnosti motociklista te da se vozi po propisima, bez ikakve nervoze ili divljanja, što je u našim krajevima nezamislivo!

Na promenadi su 9. lipnja nastupili Whitesnakesi, ali ih mi nismo dočekali jer nas je put vodio dalje u Republiku Irsku, u koju smo krenuli noćnim katamaranom izravno iz Douglasa za Dublin. U Irskoj smo se iskrcali u jedan sat poslije ponoći. Tamo smo prespavali dvije noći i nastavili uživati u prekrasnom sunčanom i toplom vremenu, koje nas je pratilo od ukrcavanja u Nizozemskoj na brod za Veliku Britaniju pa sve do povratka motociklima u Utrecht.

Dublin smo razgledali uzduž i poprijeko, ali smo se nakon visokih cijena hrane, piva i hotela zaželjeli nešto jeftinijih. Iz Dublina smo krenuli autocestom do Belfasta, koja je ujedno i jedina cesta na kojoj smo morali platiti cestarinu, a cijena je bila samo jedan euro! U Belfastu smo ostali nekoliko sati do polaska katamarana iz luke Larne za luku Troon u Škotskoj.



Belfast me najviše pozitivno iznenadio jer sam očekivao sumoran grad kakvog sam ga doživio iz medija i filmova, ali to je moderan i lijep grad koji ima što pokazati.
Od luke Troon do Glasgowa ima otprilike 70 kilometara, a vožnja je pravi užitak jer je krajolik tipično škotski lijep. U Glasgowu smo proveli dvije noći na glavnom trgu u samom središtu grada i uživali u svim prednostima takvog smještaja, a potom smo otišli do glavnog grada Edinburgha, u kojem smo uživali u povijesnim građevinama dvorca u starom škotskom gradu.

Sljedeći dan putovali smo otprilike 220 kilometara po dobroj lokalnoj cesti uz more, a usput smo posjetili još neke dvorce sve do New Castlea, a tu smo se ukrcali na još jedan trajekt i plovili do luke na otvorenome moru, nedaleko od Amsterdama.

Do Utrechta nam je preostalo još 60-ak kilometara autoceste, nakon čega smo žurno spakirali motocikle na prikolicu. Ubrzo nakon toga, nebo se ponovno otvorilo i pljusak nas je neprestano pratio sve do Osijeka, cijelim putem dugim 1600 kilometara. Time je završilo naše putovanje koje smo počeli 27. svibnja, 15 dana prije.

vezane galerije

• Putopis - TT Motorcycle Race 2009.