Monte Grappa - U potrazi za grapom
autor: Rolf Henniges
foto: Rolf Henniges
2010-03-03

Pred nama se na_la prazna fla_a grape. I _etiri dana vremena da nabavimo novu. Ali ne u supermarketu, nego tamo gdje izvorno nastaje. Avantura slijedi

Ponekad vrijeme naprosto prohuji pokraj nas, a da toga nismo ni svjesni. Je li prošlo 18 ili 19 mjeseci od naše posljednje turneje? Ustvari, potpuno nevažno, jer su i dva mjeseca previše. Ali, što poduzeti po tom pitanju? Mi, robovi užurbane svakodnevice. Čini se da je cijela vječnost potrebna da bi se došlo do onog jednostavnog - vožnje dokle vas cesta vodi. I uvijek se nešto nađe na putu tom naoko jednostavnom naumu. Junior koji se upravo razbolio, roditelji koje treba posjetiti, termin u banci koji vas neumoljivo čeka, posao koji ne možete odgoditi ili soba koju ste najmilijoj olako obećali preurediti. Da, uvijek postoji neki razlog protiv. Tako vam se druženja s prijateljima naposljetku svedu na zajednička roštiljanja ili povremene utakmice, bilo da se vi znojite ili, realnije, da gledate profiće kako to rade umjesto vas. Baš poput jednog druženja svibanjske noći godine 2009.



- Prokletstvo! - procijedi moj prijatelj Andreas tupo zureći u prazno dno flaše koja je do maloprije nudila zavodljiv okus grape. - Za sljedeće druženje dužan sam ti novu bocu - ponudio se odmah velikodušno.
Pogled na etiketu na kojoj je pisalo Nardini Aquavite Riserva uvjetovao je moj odgovor.
- Hm, ovakvu nećeš tako lako naći.
Sjedili smo pored vatre dok su iskrice veselo letjele prema nebu, klinci su bili u krpama, a žene pred televizorom. Važne teme, naravno.
- Da nam je sada 20, potegnuli bismo do Italije po jednu. Pravu, autohtonu.
Drvo je nastavilo pucketati, minute su sporo tekle. Pogledali smo se. Ako postoje trenuci kad ostanete bez suvišnih izlika, onda je to svakako bio ovaj. Ne možeš baš svaki dan unaprijed planirati.

- Sutra ujutro u devet je pokret - prozborio je Andreas odlučno. - Četiri će dana biti dovoljna.
Nije me trebalo dugo nagovarati.
- Daj ruku! - spremno sam prihvatio. Avantura je mogla početi.
Devet ujutro, vani lije kao iz kabla. Krmeljavih očiju promatram gume na svom suzukiju gladiusu, dunlop sportmax qualifier. Guma koja mokro podnosi kao riba kopno.
- Nemoj mi sad vrdati! - ne da se Andreas. - Sad ti kao ne valjaju gume, vrijeme te živcira, je li? A nekad te ni tornado nije mogao zaustaviti.
Istina, odmah se sjetim naših zajedničkih XT-turneja, bez ABS-a, bez ovjesa, bez kočnica. I to po Alpama u najekstremnijoj izvedbi. Kvragu, i s malo oštrijom vožnjom nakon trećeg zavoja mogao bih pritisnuti ručicu kočnice sve do guvernala. Pa što onda?



Pred nama su, dakle, bila 603 kilometra relativno jednostavne dionice, od okolice Stuttgarta do vrha Monte Grappa pored slikovitog gradića Bassana. Tamo nas je čekala flaša koju smo pošli kupiti, barem tako tvrdi Google. Uz, naravno, obavezno izbjegavanje autoceste. Tako je i bilo, ravno preko Alpa, Lehtal Alpa, pored Dolomita pa opet u Vincentinske Alpe. Promet je pravi vikendaški, s nebrojenim biciklistima na cesti. Pored Gomadingena ususret nam dolazi odred BMW-ovih mašina, bez ikakve primisli da nam uzvrati pozdrav. Je li moguće da je to zbog gladiusa? Poslije Zwiefaltena prelazimo Dunav, a dosadna kišica napokon prestaje. Smjesta pogled pun nade dižemo prema jugu. A on nam daje za pravo, sivi oblaci postaju svjetliji, asfalt se suši, a horizont kao da obećava toplije vrijeme. Bad Buchau, Bad Würzach, Isny - sve smo bliže prvom cilju. I napokon sunce. Od Hindelanga, preko Oberjocha pa sve do Hahntenjocha.

Tamo stajemo pred znakom. Natpis „Zatvoreno zbog zimskih uvjeta na početku prijevoja“ ostavlja nas pomalo u čudu. No, odmah ispod uočavamo dodatak - 14 tona.
- Dobro, i što sad? - pita Andreas odmah nastavljajući. - Ionako smo dobrano ispod te mase.
Pitanje je samo odnose li se ti znakovi jedan na drugi. Našu dvojbu rješava skupina biciklista koje nakratko zaustavljamo na putu prema dolje. Pitanje je li moguće proći odmah dobiva rezolutan odgovor.
- Nema šanse! - odgovara momak na KTM-ovom biciklu supecompetetion. - Ima barem metar snijega.



Toliko o proljetnim svibanjskim pupoljcima. Smjesta okrećemo prema Flexenu, Arlbergu i Reschenpasu. Radovi u tunelu zaustavljaju promet, a na startnoj liniji gomilaju se motociklisti, poput kakve invazije. Budući sa je i Passo Stelvio zatvoren, noć smo primorani provesti u Kastelbellu, negdje ispred Merana. Malo neugledno seoce, mali sobičak, ali i podjednako mali slatki bar s pizzom iz krušne peći. Uz pogled na dolinu u kojoj se tisuće voćki stapaju s vodom u jedinstvenu srebrnu nijansu. Zatim je slijedilo nedužno pitanje ima li kakva zabava u okolici, što je kod mlade konobarice izazvalo salve smijeha. I nije prestajalo, ni za vrijeme serviranja hrane, ni pri pospremanju stola, smijeh se čuo čak i iz kuhinje. Iduće jutro nije bilo ništa bolje, čim nas je vidjela, prasnula je u smijeh te uz prijateljsko tapšanje po ramenu ponavljala: „Ima li kakve zabave u okolici?“
Ni kad smo nastavili put nisam mogao prestati razmišljati i pitati se zašto joj je to bilo toliko smiješno. Zar zaista nema ničeg zabavnog u blizini ili ja izgledam kao tip koji se ne zna zabavljati?

Svoju riječ o izbjegavanju autocesta privremeno smo pregazili i kratko se kod Bolzana uključili na jedan dio, gdje nas je pratila tirkizna boja glečerskih pritoka koje utječu u rijeke Adige i Isario. Na izlazu Bolzano Nord napuštamo autocestu i krećemo u gastronomsko istraživanje.



Mala i usamljena, ali zato ništa manje živopisna cestica odvaja se od Prada i počinje se oštro penjati. Iako se vrh čini nadohvat ruke, od njega nas dijeli 15 kilometara zračne linije. Naposljetku se 2564 metra visoki Scilar (Schlern) ukazuje okružen snježnobijelim vrhovima susjednih planina. Pogled je to koji krijepi dušu, a kruljenje u želucu podsjeća nas da još nešto treba okrijepiti. To su trenuci kad smo posebno jaki pa su boca vode, sir, salama i kruh učas pred nama, a marendu obavljamo na starome panju. Tišina nas potom prekriva poput najmekše deke. Ipak smo mi već lagano u godinama, obojica fircigeri. Andreas prekida tišinu i uvlačeći dim cigarete konstatira:
- Znaš, zapravo uopće nije važno hoćemo li na Monte Grappi naći tu bocu ili nećemo. Mislim, dobro je imati neki cilj, ali je još važnije uopće krenuti prema njemu.

Opraštamo se od širokog panja i krećemo dalje prema Passo Nigri, kako stoji na znaku. Potom nas mala cesta vodi do magistralnog pravca 241. Djelomično šupljikav asfalt dočekuje nas na Passo di Costalungi, ali i buljuk bajkera koji očito iz svih mogućih smjerova nadiru prema Dolomitima. I pritom mile umjesto da se voze. Kao da smo u centru grada u vrijeme subotnje špice. Skupna putovanja, hodočasnici. Više nije nimalo zabavno, a i naši su spremnici gotovo prazni. Osim toga, podne je u Italiji idealno vrijeme za siestu. Pouzdati se u plaćanje karticama tu je sigurno kao i predvidjeti brojeve lota pa zato vadimo zadnje zalihe keša iz džepova i punimo spremnike. Nakon putne porcije penna a la arrabiata odluka pada da ne krenemo glavnim putem za Passo Pordoi, nego da se spustimo do Moene i otud krenemo na mali prijevoj Luisa, koji je na 2250 metara iznad mora.



Nažalost, stvari nikad nisu jednostavne. Već 25 godina lutamo po Alpama, a usprkos bogatom iskustvu iste nam se stvari ponavljaju. Ne uspijevamo naći pravi put pa vozimo sanjivom magistralom 346, usput svladavajući pitoreskni Passo San Pellegrino. Naše zadovoljstvo u osami je, međutim, kratkog daha. Na najboljoj dionici Passo di Rollea odjednom smo među gomilom motociklista i trebat će nam punih 40 km da ponovno budemo sami. Samo što je u međuvremenu već šest popodne. U potrazi za putem koji će nas odvesti do našeg cilja nailazimo na Seren del Grappu. Mjestašce je to koje vas lako zaokupi zvukovima tandrkavih vespi i zujećih apeova, iskustvom izbrazdanim licima staraca u obaveznim crnim odjelima koji vas promatraju sa svojih drvenih klupica ili grajom crnoputih dječaka zaluđenih nogometom.

Rascvjetali vrtovi naslonjeni na zidove starih kamenih kuća ispod sunca boje meda koje svoje svjetlo posebno nježno rasipa po mjestu. Mjestu koje kao da prkosi prolaznosti vremena. Lišeno turista, udaljeno, samopouzdano. Poput pustog otoka, gdje je taj osjećaj postojanosti dostupan i u najmanjem kutku. Dio je to Italije kakav smo poznavali iz filmova 60-ih godina prošlog stoljeća. Domaći su potpuno zbunjeni našim pitanjem za pravac koji vodi do Monte Grappe. Zašto uopće želite tamo? - kao da nevidljivim slovima piše na njihovim čelima.

Ponavljaju i mašu rukama poput mantre -„Da questa parte“, tamo ravno. Uska cestica vrluda između stabala penjući se uzbrdo. Erozija je tu učinila svoje, svaka dva-tri kilometra znak upozorava na dodatni oprez, rupe, klizišta, radovi posvuda. Uskoro počinje i tucanik koji teško možemo svrstati u kategoriju grubog asfalta. Takvi putevi obično završe tako da poprijeko postavljeno veliko deblo označava kraj ceste. Srećom kraj u našem slučaju nije takav, dugi je put nagrađen spektakularnim pogledom. Na sjevernom obzoru vrhovi Dolomita uzdižu se prema tamnoplavom nebu, a prema jugu se širi venecijanska dolina. Kratki puteljak vodi do parkirališta, gdje ostavljamo motocikle i posljednje metre do vrha Monte Grappa svladavamo stepenicama.

Sad smo 1742 metra iznad mora. Ni daška vjetra, ni trunke smoga. Dok stojimo na vrhu monumentalnog ratnog spomenika sagrađenog 30-ih godina prošlog stoljeća, život kao da je za tren zastao. Minute prolaze u tišini, a onda Andreas predlaže:
- Hajmo prenoćiti ovdje negdje umjesto da se spuštamo do grada.



Pola sata kasnije naši su motocikli parkirani ispred planinske kuće Rifugio Scarpon, na samom vrhu 1650 metara visokog brda. Savršen potez. Veličanstven pogled, bajkovit zalazak sunca, dobro jelo, hladno pivo, aromatična grapa i potpuna odsutnost svih obaveza. Može li čovjek tražiti više? Sutradan u podne preko znatno boljeg južnog prilaza stižemo i u Bassano del Grappu, samo da bismo se našli u još većim nedoumicama. Praktično na svakom drugom koraku nalazimo na destilerije specijalizirale za pravljenje grape.

Dvije boce brižno pospremamo i opet smo na putu za sjever. Sljedećih dan i pol sasvim je dovoljno za povratak kući, jer mjesecima kasnije Andreas ponavlja priču.

- Sjećaš se onog nevjerojatno uskog, malog prijevoja, strmih serpentina koje kao da u stijenama završavaju na putu od Valstagne do Asagia? Ili one nevjerojatno vrludave magistrale od Asagia do Trenta, gdje nije bilo ravnog dijela barem 80 kilometara?
Ja samo kimnem glavom u znak odobravanja i sa zadovoljsvom se toga prisjetim. Dižući pritom štamprlek, bićerin, čokanjčić u kojem je taj zavodljivi okus grape. Uzdravlje! Ovu avanturu moramo što prije ponoviti.

VODIČ

Šoping-ture u Vincentinskim Alpama - u okolici Monte Grappe mnoge su privlačne sporedne ceste kroz prekrasan krajolik

Grapa je tipična talijanska žestica koja nastaje izravnom destilacijom izvorne komine (tiješnjenjem i fermentacijom grožđa), a sadrži 40 do 50 posto alkohola. U cijelom svijetu njen se udio svodi na jednu tisućninu ukupno ispijenih alkoholnih pića. Otprilike 40 posto svih grapa proizvede se upravo u okolici Monte Grappe. Posjet lokalnim destilerijama ne donosi samo zadovoljstvo brojnim čuvstvima, nego i novčaniku, jer su cijene nerijetko upola niže nego u klasičnim dućanima.

Monte Grappa
Sa 1742 metra visokim vrhom, riječ je o najvišoj planini u Vincentinskim Alpama koja je u pravilu prohodna od kraja travnja do kraja listopada. Među paraglajderima to mjesto slovi kao idealna početna točka za obližnje letačke izlete zbog nadaleko poznatih termalnih karakteristika. Na samom su vrhu fašisti 1930. sagradili monumentalni spomenik za sjećanje na poginule vojnike iz prvog svjetskog rata. Prilaz s južne strane nudi relativno dobro asfaltiranu cestu, a sa sjeverne strane pristup je otežan zbog uskog puta i loše podloge.

Bassano del Grappa
Sa 40.000 stanovnika i prekrasnim okruženjem, taj se pitoreskni gradić smjestio u podnožje Monte Grappe. Detalji poput 700 godina starog drvenog mosta, ispod kojeg teče rijeka Brenta, očaravaju sve posjetitelje. U njegovoj su neposrednoj okolici brojni restorani i destilerije u kojima se kao dobrodošlica servira izvanredna grapa. Mali savjet - svakako posjetite muzej grape u destileriji Poli. Adresa: Via Gamba 6, telefon (0039) 0424/52 44 26 ili www.poligrappa.com. Otvoren je svaki dan do 9.00 do 19.30 sati, a ulaz je slobodan.

Smještaj
Dva su prijedloga u blizini Reschenpasa: Garni Claudi, I-39028 Schladers-Silandro, Moargasse 19, telefon (0039) 0473/73 03 03, www.garni-claudia.it, JK od 30 eura, DK od 25 eura po osobi; Obiteljski hotel Steinberger, I-39028 Schlanders-Silandro, Hauptstrasse 27, telefon (0039) 0473/73 03 14 (www.hotel-stinberger.com), DK od 39 eura po osobi. Prenoćište na Monte Grappi: Rifugion Scarpon, večera i doručak za 40 eura po osobi.

Trajanje puta: 4 dana
Dužina rute: 1460 km

vezane galerije

• Putopis - Monte Grappa