Jednostavni, štedljivi i s prihvatljivom cijenom. Riječ je o motociklima koji su dosad bili poprilično rijetki. No, mogu li dva četverotaktaša ponuditi i nešto više osim atributa - jeftini?
Da, da, takva je današnja mladež. Radije će se šepuriti bespućima brojnih šoping centara ili surfati elektronskim univerzumom, nego se na motociklu voziti u stvarnom svijetu. Ili je razlog što je hobi na dva kotača naprosto preskup?
To možemo isti tren demantirati. Primjerice, započnimo s hondom CBF 125 koja za 19.990 kuna nudi atraktivnu gornju oplatu te primamljiv dizajn. No, yamaha odmah uzvraća, i to još povoljnije. Za 17.100 kuna dostupan je YBR 125, doduše bez oklopa, ali s iznimno praktičnim nosačem straga.
Iako je optički riječ o dvama posve različitim svjetovima, tehnički oba igraju u istoj ligi. Izuzetno pregledni instrumenti, u yamahinom slučaju i s okretomjerom, besprijekorni mjenjači te retrovizori koji svoju funkciju potpuno opravdavaju. Tu su još i jednostavni, zrakom hlađeni četverotaktni motori s po dva ventila po cilindru, ali s elektronskim ubrizgavanjem goriva.
Uz to, crno lakirane ispušne cijevi skrivaju katalizatore, koji su u hondi kudikamo bolje posloženi, i to ponajprije zbog lambda sonde koja u ispušnom kanalu radi efikasnije nego yamahina. Naime, lambda sonda u djeliću sekunde otkriva sadržaj kisika u ispušnim plinovima, prosljeđuje podatke elektronskom injektoru koji potom određuje optimalni udio benzina u smjesi koja se ubrizgava.
Naravno, rezultati ne izostaju pa su manje emisije štetnih plinova i niža je potrošnja. S ukupnom masom od 131 kg za hondu, odnosno 125 kg za yamahu, ništa ne stoji na putu okretnosti testnom dvojcu. Jedino visina sjedala od 790 mm, odnosno 780 mm u yamahinom slučaju, kod juniora može izazvati nelagodu kod okretanja i rangiranja. Povrh toga, kut zakretanja upravljača dovoljno je velik, spojka se
precizno dozira, a motori koji ne pate od zadržavanja gasa, su dovoljni
za vožnju bez osjećaja stresa.
Navede li vas put na otvorenu cestu s bilo kojim od dvaju kandidata, trebate biti spremni češće koristiti mjenjač te ujedno biti skloniji visokim okretajima. Ipak, hondin se motor pokazuje nešto snažnijim pri razvrtanju okretaja, no to za posljedicu ima sitne oscilirajuće vibracije na upravljaču. Nominalno 11 KS kod honde ili deset kod yamahe, sasvim su dovoljni za ozbiljnih 100 km/h pa čak i kad prebrzi brzinomjer pokazuje i nešto više od 110 km/h. Jednostavnost se iskazuje i u konstrukciji koja je predvidljivo čelična cjevasta dok po dva amortizera brinu da putne neravnine ostanu podalje od vozača. U konačnici se razlika svodi što iza hondine maske vozač u kišnim uvjetima ostaje koliko-toliko suh, a za yamahinim je upravljačem prepušten na milost i nemilost elementima prirode.
Dakle, krenimo na vožnju. Već smo ustanovili da na pravcu ti juniori postižu sasvim solidnu brzinu, ali očekivati pritom da vam zbog oslobađanja velikih količina snage srce brže zaigra, uistinu nema smisla. No, nitko ne tvrdi da ne može biti zabavno. Dapače, uske, zavojite ceste van grada potvrdit će da okretne 125-ice mogu sasvim pristojno ocrtavati željene linije zavoja. Motor omogućuje sasvim solidan potisak, kočnice su dovoljno snažne, ovjes spreman na praštanje, a ravna komforna sjedala moto početnicima omogućuju zadovoljavajuću mobilnost. Isto tako, tehnički jednostavnije kočnice s jednim klipom kod YBR-a se mogu bolje dozirati nego CBF-ove dvoklipne. Uz to, yamahin ovjes na zavojitim dionicama te strmim planinskim zavojima ispoljava više povjerenja i sigurnosti.

Na Hondinu stranu ide i činjenica da je vozač preko upravljača znatno više orijentiran na prednji kotač, pa se polegnut u zavoju, mora suočiti s indiferentnim prednjim dijelom što za postizanje idealne linije uz korekcije upravljačem zahtijeva više koncentracije.
No, naši pokušaji da to nadomjestimo višim pritiskom u gumama, nisu donijeli poboljšanja, a vilicu se ne može dodatno podesiti. Tako se na koncu ispostavlja da je u zavojima yamaha nadmoćnija od honde, djelomice i zahvaljujući 18-colnim gumama u odnosu na CBF-ove 17-ice.
Međutim, honda nije bez svojih aduta. Pet stupnjeva CBF-ova mjenjača, kada stvari u žurbi treba postaviti na svoje mjesto, sjedaju vrlo precizno i bez napora kamo trebaju, a yamahina „getriba“, iako s optimalno postavljenom polugicom, nerijetko zna biti „kvrgava“.
Također, zanimljivo je da se oba motocikla kotrljaju na „no name“ gumama. Naime, kod CBF-a je to TVS, dok cheng shin „omotava“ yamahinu slitinu. No, iako je teško za povjerovati, gumarski su stručnjaci s Dalekog istoka sasvim solidno ovladali poglavljem „držanje na mokrom“ iz tehničkog leksikona. Na brdovitoj i mokroj testnoj ruti obje su se gume čvrsto držale podloge uz iznenađujuće dobar grip te dobru količinu povratnih informacija.
Za testne četverotaktne juniore nije bilo milosti. Vožnja po brdima značila je otvoren pipac do kraja te okretaje prema crvenom. U tim je uvjetima yamahin motor trebao 3,3 litre, dok se hondin, lambdom upravljani, zadovoljio sa samo 2,7 litara na 100 prijeđenih kilometara.
U konačnici dobivamo izuzetno izjednačenu situaciju. S jedne strane štedljiviju, tehnički napredniju hondu koja povrh svega nudi atraktivan oklop, a s druge upravljiviju yamahu s nosačem te nešto povoljnijom početnom cijenom. Sve u svemu, uistinu osobni detalji odlučuju o pobjedniku, a naši su „prevagnuli“ u korist honde CBF 125.