2009-01-25 , Autor: Danijel Puljek, Slike: Kristijan Tićak

S našim maratoncem ovaj smo put željeli okusiti nešto drugo osim uobičajene ceste. Budući da je naš putni enduro već dulje vrijeme žudio za dužim putem, i to izvan asfalta, odlučili smo ga provesti Velebitom. Uz to, da bismo se mogli baciti na ozbiljniji teren, njegove bismo cestovne gume morali zamijeniti terenskima što nije bilo ostvarivo pa nam je preostao terenski kompromis. Naime, Velebitom ćemo prokrstariti starom Majstorskom cestom od sela Sv. Rok, ispod vrha Mali Alan do magistralne ceste za Obrovac.
No, vratimo se malo u prošlost. Kako bi se skratio put između Beča i Zadra i kako bi se omogućio lakši trgovački i poštanski promet između Beča i Zadra te cijele Dalmacije, 1819. godine na bečkom je dvoru donesena odluka o gradnji transvelebitske prometnice na već spomenutoj relaciji. Stoga se od 1825.-1827. godine gradila 24 km duga dionica od Obrovca preko Podpraga, Praga i Kraljičinih vrata do Malog Alana gdje je završavala tadašnja dalmatinska granica. Zatim je započela izgradnja 17 km duge ličke dionice od Malog Alana do Sv. Roka gdje se Majstorska cesta tada spajala s već postojećom trasom Dalmatinske ceste. Gradnja ukupno 41 kilometra završena je 1832. godine, a ime Majstorska cesta dobila je zbog za tadašnje uvjete naprednog i teškog načina gradnje.
Uz to, njen graditelj Josip Kajetan Knežić vrhunski je proveo trasu po strmoj velebitskoj padini s brojnim serpentinama između klisura i kukova što je u to vrijeme bio golem napredak u cestogradnji. Maksimalni je nagib ceste, naime, iznosio do 5,5 posto što je u skladu i sa suvremenim propisima za gradnju prometnica. Također, ta je cesta prvi moderni cestovni spoj Dalmacije i kopnene Hrvatske. Svečano je otvorena 4. listopada 1832. godine, a legenda o njenoj gradnji govori da je probijana kroz žive stijene te da su uvjeti gradnje bili izuzetno teški, posebice uzmu li se u obzir razvoj tehnike i strojnih pomagala koje su graditelji u tom vremenu mogli imati na raspolaganju.



Prema legendi radnici su dolazili majoru Knežiću i jadali mu se da se cesta naprosto ne može probiti. Potom ih je on priupitao - Može li kilogram zlata za kilogram kamena? Pa…..tako bi i moglo! - odgovarali bi graditelji. I cesta je sagrađena. Tako kaže legenda, a istina govori da je – budući da su troškovi izgradnje ceste bili previsoki – major Knežić pao u nemilost bečkog dvora.
Međutim, zato je cesta u iznimno dobrom stanju i dan-danas, pa putujete li prema Dalmaciji, a ne žurite i smeta vam vreva autoceste, možete isprobati taj stari pravac. Uz izuzetno prohodnu kaldrmu u koju nam je tek povremeno duboko upadao prednji kotač, cestu obilježavaju i bočni kameni stupovi te prekrasan pejzaž. Povrh toga, nakon izlaska iz Sv. Roka šuma se polako pretvara u velebitske proplanke sve dok u jednom trenutku ne pukne pogled na Jadransko more. Nažalost, u Domovinskom ratu ondje je bila crta bojišnice te je dio terena oko ceste miniran i označen tablama. Cesta prolazi kraj poznatog velebitskog fenomena – stijena Tulove grede kao i dijela Velebita na kojem je sniman američki film Winnetou.
Sve u svemu, Majstorska je cesta idealna za motocikl poput stelvia. Lako ga je voziti, ovjes radi savršeno, a ne pretjerani nagib ceste dopušta kontrolirano kočenje prednjom kočnicom u uvjetima dok velika vozačeva masa i motocikl gura nizbrdo, a prednji kotač propada u tucanik. Tako se u laganoj vožnji u prvom ili drugom stupnju prijenosa u okretajima tik iznad praznog hoda može satima ugodno voziti, i to ugodno oslonjen na široki upravljač koji dobro podržava vozačevu masu i kod većih nizbrdica i velikog oslanjanja na njega. Nama je za prelazak Velebita uz povremena zaustavljanja trebalo otprilike sat vremena, a na južnu se stranu može i brže stići, no obično predivna priroda i pogled učine svoje pa se lako zadržati.
Isto tako, s Majstorske se ceste može skrenuti na druge velebitske puteve, no za masivnog i nepripremljenog stelvia to nipošto nisu idealni uvjeti. Stoga smo se poslije spuštanja u Obrovac pa potom u Zadar na kontinent vratili autocestom i izvrsnim putnim prosjekom, uz dobru zaštitu od vjetra te prosječnu potrošnju cijelog puta od šest litara.



 
Ulje na karteru motora

Netom prije polaska na put opazili smo da nam stelvio na parkirnom mjestu ostavlja masni „pečat“. Vremenom se zamastio cijeli karter, odnosno njegov dio koji se nazire iznad plastične zaštite. Tako je posjet servisu otkrio da se u ležištu unutar kartera popustio uljni filtar. Ništa strašno, no zbog položaja „u karteru“ do filtra se može samo posebnim ključem, a to je rješenje primijenjeno i na ostalim Moto Guzzijevim modelima. Stoga primijetite li vlaženje ulja, skoknite na minutu do ovlaštenog servisa.

• Moto guzzi stelvio