PRIJEĆI NA TAMNU STRANU

PRIJEĆI NA TAMNU STRANU2010-04-21 19:46:15

Bookmark and Share

Kako sam se uvalio...




Kazaljka okretomjera polako je prošla broj 7. Ulazi u područje koje ne posjećuje tako često.
Nemam pojma koliko brzo idem! Nemam pojma u kojem je mjenjač stupnju. Zapravo, jedino
što u tome trenutku znam je da dugačka uzbrdica polako postaje sve kraća, a moj se ducati
vrti kao nikada do sad. Tresem se…

Dragi čitatelju, upravo si proživio zadnju sekundu prije dostizanja maksimalnog broja
okretaja motora mojeg Ducati Monstera 695. Iznenadan pad snage i prestanak ubrzanja, crni
Hornet 600 polako prolazi kraj mene i odjednom neki čudan mir. Nastavljamo put kao da se
ništa nije dogodilo. Kao da se sekundama ranije nije događala prava erupcija adrenalina.
Nikad u životu ne bih mogao zamisliti nešto slično. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan.

Motor sam kupio krajem sezone 2008. godine. Nikad prije nisam sjeo na motor.
Naravno, tu ne pribrajam vožnju tatinog prastarog Puch mopeda, tamo sredinom osnovne
škole. Jednostavno, motore sam potpuno zaboravio. Zapravo, ono što me oduvijek istinski
zanimalo bili su auti. Stari, novi, brzi, spori, veliki i mali auti. Sve sam ih volio. No, jednoga
dana došao mi je prijatelj s viješću da kupuje motor, a uskoro je došao i s viješću da je motor
i kupio. Polako me uvlačio u svijet s dvostruko manje kotača nego bi trebalo biti. Počeo sam
sa zanimanjem gledati tu njegovu hondu. Počeo sam odlaziti na moto susrete. Počeo sam
čitati moto časopise. No, ono najvažnije, počeo sam opet sanjati o Emzi! MZ ETZ 251 bio je
vrhunac mojeg života u osnovnoj školi. Bio je kul, bio je brz, bio je predivan, crven, skup,
smrdljiv, velik, bio je sve ono što će mi ikada trebati. Naravno, ovo je potpuno normalno
razmišljanje za frajera iz četvrtog be, ali kad o tome ponovno počne razmišljati neki lik koji
ima skoro tri banke… e, to je već materijal za psihoanalizu. Ili možda nije?

Postao sam novopečeni bajker. U procesu transformacije običnog mene u mene
bajkera, dogodio se bezbroj smiješnih situacija, pogrešaka, sretnih trenutaka, tužnih
trenutaka. U nekima sam od tih trenutaka poželio odustati od svega, u nekima sam bio
najsretniji na svijetu. Nažalost, Emzu si još nisam pribavio. Umjesto njega, garažu mi krasi
jedan drugi, zrakom hlađeni, crveni ljepotan. Naravno, još uvijek sam u potrazi za tim
savršenim, originalnim, neoskvrnjenim primjerkom istočnonjemačke motoindustrije. No sad,
kako privodim kraju prvu godinu bajkerskog staža i otkrivam svu veličinu i sve pravce moto
svijeta, krug sam želja proširio i na Jawu 350 TS, Cagivu Elefant…

Cijeli jedan potpuno novi svijet otvorio mi je internet. Dao mi je uvid u neke nove, kod
nas, egzotične pravce motociklizma. Pokazao mi je da je motocikl održao veliki dio one
mistike i karizme koju su imali strojevi pogonjeni motorima s unutarnjim sagorijevanjem,
tamo na samim početcima. Za razliku od automobila, koji su postali samo još jedan od
kućanskih aparata, motocikl je ostao prijevozno sredstvo prvenstveno okrenuto užitku. I dok
automobil svojeg vozača pokušava što više udaljiti i isključiti iz procesa voženja koristeći sve
svoje izolacije, sigurnosne sustave i ostala neuzbudljiva čuda, motocikl od vas traži da se
priljubite uz njega, da ga osjetite, da se stopite u jedno. Taj prvi, svjesni osjećaj razlike u
vožnji automobila i motocikla nikada neću zaboraviti. Bio sam oduševljen količinom posla
koju sam morao obaviti kako bih pravilno prošao zavoj. Međugas kod prebacivanja u niži
stupanj i redoviti, tihi pucanj iz dvije serijske ispušne cijevi svaki me put pretvarao u malo
dijete koje je željelo još, još i još. Najbolje je od svega što se sve ovo događa na
najnormalnijoj cesti, držeći se propisanih ograničenja brzine. Zamislite samo što bi se
događalo na trkaćoj stazi.

Trkaćih staza za motore imamo samo dvije vrste: one velike i asfaltirane i one
razrovane, što idu uzbrdo. Naravno, ovako sam mislio prije nego sam se upustio u svijet
motora i njima pripadajućeg djelića interneta. Otkrio sam, naime, postojanje
motociklističkog sporta koji se naziva flat track. Sport, koji je vjerojatno najjeftiniji sport
povezan s motociklima ikada izmišljen, potpuno me zaokupio. Retro izgled i jednostavnost
tih strojeva me fascinirala. Ovalna staza, po kojoj se trkači voze u smjeru suprotnom od
kazaljki na satu, savršeni je spoj jeftine izgradnje i još jeftinijeg održavanja. Sport, koji je u
Europi još u povojima, čini mi se odličnom zabavom i vrlo pristupačnom ulaznicom u svijet
moto natjecanja, svijet moto zabave.

Motocikli su zauzeli jedno od direktorskih mjesta među mojim interesima.
Fasciniranost tim svijetom, koji mi je do nedavno bio potpuno stran, raste svakim danom.
Potraga za onim Emzom s početka priče još uvijek traje, a nadam se da će i jednoga dana
završiti, naravno, kupovinom upravo onog savršenog primjerka kojeg sam toliko željno
sanjao. Vjerujem da će nekima moja želja za vožnjom starog, potrošenog motocikla biti
pomalo čudna, ali postoji jedna rečenica koja taj poriv savršeno objašnjava. Našao sam je
kao naslov teme u jednom odličnom, malom moto časopisu, specijaliziranom upravo za onaj
flat track, koji me toliko opčinio.

Jesam li pogriješio što sam prešao na Tamnu stranu? Hoću li pogriješiti ako kupim
Emzu? Hoće li itko pogriješiti ako zajaši bilo kakav, pa i najlošiji motor? Mislim da je odgovor
na sva pitanja: Ne. Ona rečenica, koja sve to opravdava, zbog koje ostaješ bajker i u dobru i u
zlu, kaže:

„Nije važno ono što voziš, nego kako to voziš“
nazad na U dobru i u zlu blog >>




0 kometar
Ocjeni!

Komentari

Samo registirani i prijavljeni korisnici mogu ostaviti komentare. Možete se registrirati ovdje.







Pregledano: 14632