2009-12-15 , Autor: Kristijan Tićak

Stari trošni autobus boje „trule mandarine“, čije porijeklo vjerojatno datira još s početka 70-ih, jedva se penjao blagom uzbrdicom. Zvuk motora postajao je sve tiši, ubrzanje se pretvorilo u usporenje, a vozač je napokon odlučio promijeniti brzinu naniže. I to s međugasom!

U putničkom prostoru dolazi do eksplozije smijeha jer nitko od dvadesetak prisutnih moto-novinara se dugo vremena nije vozio u takvom muzejskom eksponatu javnog prijevoza. Netko je čak dobacio - „Sreća pa na cesti nema vozila za pranje ulica. I ono bi nas valjda prestiglo.“

Uzbrdica se poslije nekoliko metara pretvara u nizbrdicu, a pred nama odjednom izranja golem ograđeni kompleks s velikim bijelim hangarima.
Kompleks je sa svih strana okružen nepreglednim prostranstvima tropske šume. Jedino što visinom odudara od beskrajnog zelenog pakla je crveni natpis na bijeloj podlozi - Honda Amazonia.



Nalazimo se vrlo blizu ekvatorijalne linije, u gradu Manausu u Brazilu. Oko nas je najveći svjetski ekosustav poznat kao - pluća svijeta. I upravo usred tog ekološkog raja, nailazimo na - tvornicu motocikala, i to najveću u tom kraju Latinske Amerike, s potencijalom proizvodnje od dva milijuna jedinica godišnje.

Da biste razumjeli kako je došlo do te „proturavnoteže“ prirode i čovjeka, moramo se vratiti u prošlost, pred sam kraj 19. stoljeća. Godina 1889. uzima se kao početak velikog industrijskog ciklusa proizvodnje gume. Naime, u to je vrijeme područje Amazone držalo svjetski monopol za proizvodnju kaučuka. Europa i Amerika su u jeku porasta proizvodnje automobila trebali sve veće količine te dragocjenosti neophodne za proizvodnju guma. Malena utvrda koju su u 17. stoljeću osnovali portugalski kolonizatori, doslovce je preko noći sa 30.000 porasla na 300.000 stanovnika. Posla je bilo za sve, novac je „curio“ na sve strane, a Manaus je postao jedan od najvažnijih svjetskih gradova. Poduzetnička elita u naponu snage čak je usred džungle sagradila operu i sveučilište koje i dan-danas slovi kao jedno od najuglednijih u tom dijelu svijeta.



No, prosperitet i blagostanje je bilo kratkog daha. Ili bolje rečeno - svaki početak ima i svoj kraj. A Manaus je zbog širenja plantaža kaučukovca na Daleki istok na koncu „skončao“.

Društvena elita je preko noći nestala iz grada, a s njom i sav kapital. Brazilsku vladu dočekali su problemi karakteristični za sve države Latinske Amerike - siromaštvo, nezaposlenost, neobrazovanje i kriminalna ponašanja preuzeli su vodeću ulogu svakodnevice.
Povrh toga, sredinom 60-ih prošlog stoljeća problemi su bili na vrhuncu pa je država morala nešto poduzeti. Izgrađena je Transamazonica, cesta koja je brazilsku prašumu presijecala napola te spajala istok i zapad te goleme zemlje. Također, 1967. uspostavljena je „Zona Franca de Manaus“, odnosno područje izuzeto od posebnih industrijskih poreza te različitih davanja. Kapitalna su se ulaganja tim potezom vratila u taj dio Brazila, i tu započinje priča o Hondinoj uspješnosti na južnoameričkom tlu.

Naime, najveći proizvođač motocikala na svijetu, na obalama Rio Negra (Crne rijeke - koja uistinu jest crna), izgradio je proizvodne pogone na prostoru od ukupno 661.000 kvadratnih metara. Honda je otpočetka znala da će najveća brazilska pokrajina Amazonia (površinom veća od Njemačke, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Italije zajedno) još dugo ostati prometno odsječena od ostatka teritorija te države. Naime, prema jugu - osim golemih količina vode i prašume - doslovce nema ničega, a jedini izlazak prema svijetu je na istok - plovnim putem do Atlantika.



Stoga je poslovna strategija bila jasna - sve komponente potrebne za sastavljanje motocikla morale su se proizvoditi na jednom mjestu što je i do dan-danas ostala najveća snaga te tvornice. Naime, sve se proizvodi na istom mjestu, a malobrojni su dobavljači u bližoj okolici od svega nekoliko kilometara. Ukupno u poduzetničkoj zoni Franca Manaus djeluje oko 400 različitih tvrtki. Svi su tu - električni aparati, mobilni telefoni, motocikli i drugi.

Hondinu tvornicu motocikala u Amazoni čine tri zasebna odjela - HCA, HTA i HDA. Prva - Honda Componentes de Amazonia - bavi se proizvodnjom svih dijelova potrebnih za sklapanje motocikla, a riječ je o upravljaču, kotačima, ispušnom sustavu, okviru, spremniku goriva, sjedalu, motoru i instalaciji.
Da biste uopće mogli proizvoditi sve te dijelove, potreban vam je poseban alat i strojevi koje pak proizvodi drugi odjel - HTA - iliti Honda Industria e Comercio. Da bi ciklus bio upotpunjen, tu je i najveći dio tvornice - HDA, odnosno Moto Honda da Amazonia. Naime, riječ je o pokretnim trakama gdje se sastavljaju sve jedinice, i to u dvjema radnim smjenama. Cijela tvornica ima četiri takve trake namijenjene sastavljanju motocikala te po jednu za ATV-e i agregate. Dovoljno je reći da svakih osam sekundi s trake silazi jedan CG 150, ili pak da se dnevno u tvornici proizvodi mjesečna prodaja (oko 7100) malog horneta na brazilskom tržištu, a u trenutku našeg posjeta tvornica je brojala 9258 zaposlenika.



Povrh toga, kompletnost te tvornice vidjeli smo na primjeru proizvodnje spremnika goriva. Naime, cijeli postupak proizvodnje te komponente, baš kao i ostalih dijelova, odvija se na nekoliko kvadrata. Čelične ploče, koje su stigle od obližnjeg dobavljača, najprije prolaze proces prešanja u poseban oblik. Zatim se prešani dijelovi spajaju postupkom zavarivanja, a potom se spremnik boja elektrostatičkom metodom. Boja se suši, lijepe se naljepnice te se na kraju - radi kontrole „curenja“ - u spremnik upuhava zrak pod pritiskom.

Sličan postupak prolaze svi dijelovi proizvedeni u okrugu tvornice da bi se na koncu „spojili“ na pokretnoj traci.

„Nulta“ točka sastavljanja je okvir motocikla na koji dalje slijedi montiranje svih ostalih dijelova - instalacije motora, upravljača, prednje i stražnje vilice, spremnika goriva, plastičnih dijelova i drugih. Naposljetku se svaki motocikl testira pune četiri minute - pokrene se na rad, zatim pun gas na valjcima kroz sve brzine - dvaput do gore, dvaput ponovno do dolje. Tu se dakako testiraju i kočnice. Slijedi sirena, podešavanje svjetla, kontrola pokazivača smjerova te na kraju - pakiranje u kaveze. I adios Manaus.



A 2008. je bila rekord svih rekorda. Čak 1,7 milijuna motocikala otišlo je put različitih Hondinih prodavača na tom kontinentu. Štoviše, Honda Brazil je i voditelj cijele regije, a njezin glavni direktor Sho Minekawa zadužen je za sve aktivnosti tog giganta. U razgovoru nam je najavio da i 2009. očekuje istu razinu komercijalizacije, možda i blagi porast. No, ono što naglašava kao još važnije je Hondina briga za zaštitu okoliša.

- Naš projekt očuvanja amazonske prašume zove se Green factory, a uključuje uređenje prostora oko tvornice, zbrinjavanje i pročišćavanje otpadnih voda, pošumljavanje i drugo. Imamo ukupno 125 različitih programa zelenih akcija, no najviše smo ponosni na smanjivanje otpadnog materijala koji nastaje u proizvodnji. Prije deset godina otpad nastao kod proizvodnje jednog motocikla u našoj tvornici je imao 40, dok je danas svega 20 kilograma.



Uistinu, nakon prolaska cijele tvornice bogatiji smo za dva nova iskustva. Cijeli radni prostor čist je kao u „apoteci“. Da metalna prašina pri sastavljanju ne bi ušla u sklopove motocikla, svi su zaposlenici u bijelim uniformama, a pogon se čisti nekoliko puta dnevno.

Druga spoznaja je - sada napokon znamo kako je u paklu! Vrućina je za nas razmažene Europljane doista paklena. Naime, u tvornici nema klimatizacijskih uređaja, vlažnost zraka je cijelo vrijeme oko 80-ak posto, no to, kako se čini, u tvornici nikome ne smeta. Osim nama.
Na kraju dana osvježenje smo potražili u Rio Negru. Kažu da kada izronite iz te rijeke da ste sasvim druga osoba. Nema dvojbe, promijenili smo mišljenje o Brazilu, a posebice o toj pokrajini. Stigli smo u autobusu koji je jedva upalio, nabijeni žestokim predrasudama. No, dočekao nas je dobro osmišljen industrijski projekt koji je brazilska vlada počela slagati još krajem 60-ih. Honda ga otad pa sve do danas predvodi te je pojam uspješnog poslovanja u tom dijelu svijeta. Sljedeće je u planu osnažiti svoju vlastitu banku te poboljšati financiranje kupnje njihovih vozila. U njihov uspjeh uopće ne sumnjamo.