Motorevija
PRETRAGA
2008-09-20 , Autor: Danijel Puljek, Slike: Danijel Puljek
Bookmark and Share

Gorje Appalachian nekoć je bilo dom Indijanaca naroda Cherokee, a danas je oaza bogata prirodnim ljepotama, autentičnim djelićima iz života stare Amerike i vrhunskim cestama – raj za motocikliste



Davno prije nego su ljudi živjeli na Zemlji, ona je bila prekrivena vodom, a na njoj su obitavale samo životinje, i to na jednom malom komadu zemlje. No, jednoga su dana odlučile poslati orla da za njih pronađe novu zemlju gdje će biti mjesta za sve. Nakon dana i dana leta orao je spazio prekrasne zelene planine, bogatu šumu, usjeke i pitome doline – gorje Appalacian. To je bio idealan dom za životinje. Mnogo godina kasnije životinjama su se u ovom prekrasnom kraju pridružili i ljudi te ostali. Bili su to Indijanci iz plemena Cherokee, a gorje Appalacian postaje njihovim domom...
Uz sliku orla nad planinom, ovaj tekst stare indijanske legende upisan je na najvišem vidikovcu turističke ceste Cherohala skyway. Kada ugleda planine koje se protežu  unedogled, čovjek može zamisliti zašto je orao izabrao baš ovo mjesto.

Stajali smo tako usred gorja Appalachian, nekoliko kilometara od rezervata istoimenog indijanskog naroda u zapadnom dijelu savezne države Sjeverna Karolina, gotovo na njenoj samoj granici. Pred nama se pružao pogled na države Tennessee, Georgiu i Južnu Karolinu, a okruženi smo dvjema nacionalnim šumama – McDowellovom i Cherokee. S vrha planine na kojoj smo stajali prema njima i mnoštvu dolina protezali su se kilometri i kilometri vrhunske turističke ceste za vožnju, poput zavojitih rebara koja se od kičme na vrhu planine kroz usjeke spuštaju prema dolje, prema sparnim dolinama, raskrižjima i starim drvenim gostionicama.

Bio je to treći dan našeg puta po nekoj sasvim drukčijoj Americi negoli je mi kao Europljani poznajemo. Mala grupica od četiri novinara, jednog iz Chicaga, jednog iz Južne Kalifornije, jednog iz Švicarske i nas iz Hrvatske uz vođu puta i fotografkinju iz Švicarske stajala je ondje gdje su nekoć stajali Indijanci. Sunce je bilo visoko, a dan vruć s temperaturom od 40 stupnjeva i nesnosnom vlagom. U zaštitnom odijelu i kacigi na mjestu je bilo gotovo nepodnošljivo, no nismo marili, znali smo da ceste ima dovoljno za rashladiti se zauvijek. Iza nas čekali su motocikli,  novi ispod čekića Suzukijevi V-stromovi 650 i 1000 čiji  brojač je mjerio samo naših 500 milja i sasvim oguljene oslonce nogu. Kakva je cesta kroz planine, to dovoljno govori. Upravo smo bili na polovici zacrtane rute po gorju Appalachian, kada je taj kratki predah svima omogućio da saberu misli.



Započeli smo s Indijancima, no moramo zastati u pedesetim godinama prošlog stoljeća kada je američko društvo snažno napredovalo i počelo osjećati blagodati visokog standarda. Kako bi Amerikanci uz Yellowstone i Grand Canyon mogli doživjeti jedan od svojih najljepših krajolika, odlučeno je da se po vrhovima planina napravi turistička cesta za automobile. Zabranjena za promet kamiona, bez benzinskih crpki, cesta samo za uživanje postala je kičmom na vrhu brda na koju su se nadovezala bezbrojna rebra, odnosno zavojite ceste koje su iz dolina kretale prema gore.

Veliki projekt dobio je nekoliko glavnih pravaca po vrhovima najvećih planina znakovitih imena Blue ridge parkway i Cherohala skyway. Po završetku cijelog projekta sredinom 90-ih, netaknutu prirodu ispreplela je mreža vrhunskih cesta duga nekoliko stotina milja od kojih je jedna najpoznatija na svijetu – Tail of a dragon....

Negdje u osamdesetima područje otkrivaju motociklisti svih profila te ono postaje izuzetno popularnim odredištem tisuća motociklista iz Amerike i ostatka svijeta koji žele iskušati vrhunski asfalt usred prirodnih ljepota. Tako su motociklisti zavladali indijanskim svijetom, a zato smo i mi bili ondje. U današnje vrijeme motociklistički je turizam jedan od najvećih pokretača ekonomije tog kraja koji gotovo da nema industrije i gdje je za američke prilike nezaposlenost poprilično velika što je prije svega vidljivo po mnogim zapuštenim kamionima, starim radionicama i gostionicama koje sada postaju meka turistima.
Isto tako, motociklist je ondje rado viđen gost, a ljubaznost ljudi na američkom jugu oduševljava. Specijalitet Sjeverne Karoline je roštilj, a domaćini su iznimno ponosni na svoje umijeće pripremanja mesa, pomfrita i naravno raznolikih umaka za roštilj. Stoga ćete teže pojesti juhu, a i kada je izaberete očekujte da bude riblja ili od neke druge morske vrste. Iako duboko u kontinentu, čak se do gorja Appalachian osjeća utjecaj morske gastronomije pa sve dolje do New Orleansa.

No, krenimo ispočetka. Krenuli smo iz grada Charlottea. To je danas moderan grad i središte bankarske industrije u tom dijelu Amerike, a klima s četiri godišnja doba i nešto niže cijene čine ga zanimljivim odredištem za život i mladih i starih. Dok mladi ljudi dolaze u Charlotte radi posla, stariji koji su u mirovini stižu u okolna mjesta te gotovo cijelu Sjevernu i Južnu Karolinu kako bi u prirodi i s nižim troškovima života proveli mirovinu.

Stoga se Sjeverna Karolina danas doima kao veliko zeleno odredište za vikend koje je neprestano popunjeno. Kad već spominjemo tu veliku američku državu, valja također reći da su baš ondje braća Wright napravila svoj povijesni prvi let avionom, a uspomena na taj događaj i dan-danas se može vidjeti na svakoj registarskoj pločici.

Charlotte, za američke prilike poprilično star grad, prvi put je naseljen 1755. godine. Otad i nosi ime Charlotte, u čast tadašnjoj princezi Charlotte od Mecklenburga koja je u to vrijeme postala suprugom engleskog kralja Georga III. Danas je Charlotte veliko sportsko sjedište s mnogo sportova - s košarkaškom ekipom Charlotte bobcats u NBA-ligi (nekada Hornetsi koji su prodani u New Orleans) koju je „upropastio“ uragan Catrina, a osobito mnogih oktanskih sportova poput kružnih utrka po ovalu - nascar. Stoga je naše upoznavanje Amerike i njihovog adrenalinskog sporta započelo upravo na stazi Lowe's motor speedway, jednoj od najbržih uopće.

To popodne jedan automobil nascar bio je namijenjen posebnim gostima – nama. Nenaviknuti na taj sport isprva nismo mogli pojmiti brzinu, snagu i performanse tih, samo na izgled automobila. Oči Europljana više su naviknute na bolide Formule 1, njihove performanse i ponašanje, pa nam se ondje sve činilo nekako laganijim i jednostavnijim. Posebice kada je staza samo jedan oval s nagibom. Kako smo se prevarili...

Kada čovjek priđe bliže automobilu koji radi, počinje shvaćati da pod haubom i lijepo oblikovanom karoserijom ustvari leži životinja. Nekoliko metara i znoja mehaničarske ekipe i auto broj 24 zaurlao je svom snagom. Od zvuka se ježi koža i - kada stojite kraj automobila koji radi - tu nema pomoći. U većini nascara nalaze se Chevroletovi ili Fordovi V-8 motori. Iako potječu iz serijske proizvodnje, samo je blok motora serijski, a ostalo je sve ručni rad. Snaga motora te cijena cjelokupnog auta su tajna, no po zvuku se može zaključiti da je konja, a posebice okretnog momenta - što je nesumnjivo glavno mjerilo u Americi - više no dovoljno.
Brrr...kažu da treba samo držati ruke k sebi i noge dolje u autu kako karoserija ojačana roll-barovima iznutra ne bi, ukoliko se savije, odsjekla nečiji prst ili ne daj bože ruku. S tom primisli u glavi provlačimo se kroz suvozački prozor i sjedamo u tvrdo metalno sjedalo do vozača. Međutim, njega ni ne vidimo, i to ponajprije od njegovog zaštitnog sjedala, visoke poluge mjenjača i mnoštva instrumenata ispred njega od kojih je okretomjer najveći, gotovo poput zidnog sata s crvenom statičnom kazaljkom za najviše okretaje podešenom na 5500 o/min.

Pred suvozačem je sva sila elektronike koja kontrolira motor, mjenjač i ovjes, a sve izgleda kao gomila audiopojačala s velikim rebrima za hlađenje i hrpom žica. Jasna nam je sada ona - ruke k sebi.
Nevidljivi vozač samo je ispružio ruku s palcem gore prema nama i pitao – Ready?
Ready - nego što, sada kada ne možemo van! Ubacivanje u prvu brzinu uz strahoviti prasak ispod nas i otpuštanje spojke i krećemo - lagano. Kako se boks spaja sa stazom, tako vozač dodaje gas i motor počinje urlati, ubrzanja nisu pretjerano žestoka, ali jasno nam je da taj auto ne mora vrhunski ubrzavati, nego moći držati strahovitu prosječnu brzinu po krugu, i to zahvaljujući velikom okretnom momentu motora. Tako je i bilo, urlanje ne prestaje ni u jednoj brzini i prvi ovalni dio prolazimo u ubrzavanju. Na ravnu dionicu izlijećemo u tko zna kojoj brzini i još ubrzavamo, pa s vanjske strane, taman na početku sljedećeg polukružnog nagiba obilazimo dva auta koji treniraju. Dok i dalje ubrzavamo, kako bi „izletili“ na drugu ravninu, čovjek se mora priupitati - upravo smo obišli nascar na treningu? To mora biti gadno!



Izlijećemo na drugu ravninu pri punoj brzini od 180 mph (289 km/h) i sljedeći oval prilazi iznimno brzo dok automobil treperi zalijepljen za stazu. Pritom vozač ne pokazuje namjeru da popusti gas ni milimetra i počinjemo uviđati kako je to zaista teško voziti. Kako se povećava oval, tako se povećava i promjer naših očiju. S gotovo 300 km/h ulijećemo na oval, automobil blago klizi stražnjim krajem prema van dok vozač upravljačem „vuče“ prednji kraj po sredini staze. Centrifugalna nas sila pokušava povući prema van, a jedino što nas drži je sila G od oko 2,5 G generirana našom brzinom i radijusom. Povrh toga, budući da ga bilokakvo popuštanje napetog automobila dovodi ili do izlijetanja ili do okretanja na stazi, vozač cijelo vrijeme mora izuzetno dobro osjećati što se događa. Strašno - prste k sebi, nema druge! Ponovo izlijećemo na ravninu i poput mlaznog aviona prolijećemo pokraj boksa.
Dva kruga pune brzine i nama više nego dosta. Svaka čast, to uistinu treba probati. Dok pada noć, odlazimo na večeru...i pivo, da se ruke prestanu tresti...

Jutro poslije nascara svi smo se smirili, što je poželjno jer treba izvesti prvih 270 milja do grada Abingtona u Georgiji. Istodobno je to i prilika da probamo vožnju po autocestama dok se ne dokopamo lokalnih cesta oko 80 milja od Charlottea, na obroncima gorja Appalachian. Promet je gust, s mnogo kamiona i zakrčenim trakama kojih povremeno ima čak šest. Uz to, vozi se striktno po propisima uz najvišu brzinu od 65 mph ili koju milju više. Budući da su kazne  rigorozne, a policijske kontrole česte, nitko se ne usudi žuriti.

Kako su suprotni pravci autocesta u Americi odvojeni samo nešto širim pojasom trave sa središnjim plitkim odvodnim kanalom, to je obično izvrsno mjesto za policijsku sačekušu. Primjerice, na mjestima gdje je trava odavno pokošena, a time i najviša, u kasnim satima možete uočiti nepotpunu siluetu policijskog automobila, većinom samo krov i prozore. No, tada je već prekasno jer kamera je davno prije vas uočila.

Situacija na lokalnim cestama je sasvim drukčija, iznimno brzo nestaje užurbanosti, a krajolik postaje tipično južnjački, s malim drvenim kućama i poznatim trjemovima. Sve izgleda kao jedna uspavana pustoš s ponekim poljoprivrednim dobrom, restoranom ili raskršćem usred ničega. Vrućina je sve otjerala u hladovinu. Inače, sav se život odvija pored ceste, u malim sredinama u čijem je središtu nerijetko benzinska crpka, bar i nekoliko, obično mehaničarskih radionica.

Također, zanimanje pobuđuju i drvene kuće za prodaju poslagane uz cestu na prikolicama. Samo treba ostaviti polog i imati temelje, a kuća stiže isti dan. Stoga ne čudi da - kada je većina kuća od triješća - uragani u tek nekoliko minuta „poravnaju“ cijele gradove. Na popisu zanimljivosti još je ponešto. Naime, prostrana dvorišta presjek su američkog društva u proteklih 50 godina, posebice što se prometa tiče. Ondje su, kako se čini, reciklaža i bacanje starih automobila nepoznat pojam, pa stari kamioni i automobili stoje složeni kao u muzeju i u toj suhoj klimi polako propadaju.

Kako se krajolik počinje uzdizati, tako šume zamjenjuju polja, a zavoji ravne dionice. Tek tamo započinje naše pravo putovanje. Ručak nas čeka u maloj Švicarskoj, restoranu u mjestašcu blizu puta za parking gdje ćemo ući u nacionalni park. Do male Švicarske, čemu su se najviše radovali naši švicarski kolege, koji kažu da od originalne manju Švicarsku nikada nisu vidjeli, vodi nas vrlo zahtjevna cesta s bezbroj zavoja, što je ujedno i prva prilika da onako neuhodani vidimo koliko Bill, naš domaćin i vođa puta, namjerava držati brz tempo.

Naime, Bill ima 64 godine, pa smo pogrešno pomislili da mu  najviše odgovara lagana vožnja. Nije dugo prošlo kada je prvi put oslonac nogu na V-stromu ostavio potpis na cesti. Nema sumnje, to je bila najava za sljedeće dane, kada će to postati uobičajeno. Osoblje skače da nas napoji i nahrani, a na repertoaru je naravno roštilj - njihov specijalitet. Još jedna najava za sljedeće dane, jer hoćete-nećete jesti ćete roštilj. Srećom, naše hrvatske navike nisu nešto bitno drukčije, pa držimo tempo, a Švicarci sve češće posežu samo za salatom. Zato mi uskoro popuštamo remen na našim hlačama, a oni su još uvijek fit.
Izlazimo na ”parkway” i krećemo put sjevera po samom vrhu planine. Treba prevesti više od 80 milja bez stajanja osim za fotografiranje, a znak na ulasku u park upozorava da benzinske crpke nema sljedećih 60 milja i da - ne želimo li spavati u parku - treba paziti na količinu goriva u spremniku. Nije problem što se temperature tiče, no osim raznolikog biljnog svijeta takav je i životinjski, uključujući i medvjede, pa je stoga bolje o gorivu misliti na vrijeme.

”Parkway” je naprosto divan, što se same ceste i pogleda tiče, a visina ceste mijenja se od 1500 do 6000 ft (500 do 2000 metara nadmorske visine). Cijelim putem oko nas puca pogled na beskrajne planine koje završavaju u izmaglici uzrokovanoj vlagom u zraku.
Svugdje na rubu savršeno pokošenog dijela uz cestu i početka šume cvate cvijeće. Sve izgleda kao arboretum. Milje brzo prolaze iako se većinu puta držimo propisanog ograničenja od 55 mph. Cesta je većinom prazna, pa i u vožnji i u pogledu možemo istodobno uživati.

Iznimno visoke temperature i vlažnost ne mogu proći bez popodnevnog proloma oblaka, pa uskoro neumoljivo sunce mijenjaju oblaci, a mi završavamo u kišnim odijelima. Na satu je gotovo 300 prijeđenih milja i polako postajemo umorni. Zato su svi s nestrpljenjem čekali znak da smo ušli u Georgiju jer su Abington i naš hotel u neposrednoj blizini. Na prednji trijem hotela popeli smo se zajedno - i kiša i mi. Tajming savršen, a tek prvi dan gotov…





Motor-Presse Online: Automotorisport

Omiljeni motocikli: Yamaha XJ 600 Diversion 2009 Piaggio beverly 300 ie (2010.) Yamaha XJ6 2009 Kawasaki ER-6n/f BMW R 1200 GS (2010) Yamaha XT660R Yamaha T-max 500 Honda CB 1000 R Honda VT 750 C shadow Suzuki DL650 V-Strom Yamaha XT 660 Z Ténéré Yamaha V-max Honda CBR 1000 RR Fireblade 2009 Yamaha YZF-R1 2009 Gilera GP800 Honda CBR 600 F (2011.) Suzuki Bandit 650 2007- KTM 990 Adventure / S 2006-2008 Yamaha FZ1 Fazer Yamaha X-max 250 (2011.) Honda XL700V Transalp BMW K 1600 GTL (2011.) Piaggio beverly tourer 300ie Honda CB 1000 R/C-ABS (2011.) Honda CBR1000F 1993-2000 (SC24) Suzuki GSX-R 1000 2009 Aprilia RS 125 Vespa PX 125/150 (2011.) Honda Crossrunner (2011.) BMW R 1200 R/Classic (2011.) Kawasaki Z 1000 SX (2011.) Aprilia RS4 125 (2011.) Aprilia RSV4 Factory APRC SE (2011.) Ducati Diavel (2011.) Aprilia Tuono V4 R (2011.) Honda CBF 600 N KTM 690 Duke Yamaha XT660X Yamaha YZF-R125 Kawasaki ZX-10R (2011.) Kawasaki Ninja 250 R Suzuki GSF1250 S ABS bandit Piaggio Typhoon 50 2T (2011.) Aprilia Dorsoduro 1200 (2011.) Kawasaki VN 900 Classic Suzuki SFV650 Gladius 2009 BMW K 1600 GT (2011.) Aprilia Shiver 750 GT Yamaha FJR 1300 AS Honda VT 750 Shadow Spirit Suzuki GSX-R 600 (2011.) Megelli sport 125 R Yamaha XJ6 (2010.) Honda NTV 650 (RC 33, 1995-ös évjárat) Yamaha YZF-R6 2008- Piaggio MP3 Yourban 300 ie (2011.) BMW S 1000 RR BMW G 650 GS (2011.) Honda CBR 125 R (2011.) Ducati 1198 SP (2011.) Aprilia NA 850 Mana 2007- Honda CB 600 F/ABS (2011.) Aprilia Pegaso 650 Strada 2005- KTM RC-8 R (2011.) Yamaha FZ6 / Fazer S2 2007- BMW K 1300 GT 2009 Moto Guzzi Stelvio 1200/NTX (2011.) Gilera Nexus 300 i.e. KTM Duke 125 (2011.) Gilera Runner 50 SP Aprilia RSV 4 R Yamaha YZF-R6 2006-2007 Ducati Monster 1100 evo (2011.) Honda VFR 1200 F Honda VFR 800 2003- Honda CB600F Hornet 2007- Suzuki GSX-R 750 (2011.) Yamaha FZ8/fazer 800 Kawasaki KLR650 / R Yamaha XVS 1300 A Midnight Star Kawasaki Z 750 R (2011.) Yamaha TDM850 1996- MV Agusta F3 675 (2011.) Hyosung GT 250 R Moto Guzzi Nevada 750 Anniversario (2011.) BMW R1200GS 2007 Triumph Daytona 675 R (2011.) Honda CBF125 Honda CBF 600 S Kawasaki W 800 (2011.) Honda CBR 250 R (2011.) Yamaha FZ6 (S2) 2007- Suzuki GSR 750 (2011.) Yamaha XP500 T-Max 2002-2007 Moto Guzzi Norge GT 8V (2011.) Ural 750 (2003) Yamaha SR125 1997- Triumph Tiger 800 (2011.) Triumph Tiger 800 XC (2011.) Kawasaki VN 1700 Voyager Custom (2011.)