Motorevija
PRETRAGA
2009-04-08 , Autor: János Mező, Slike: János Mező
Bookmark and Share

Najkraći je put onaj koji poznajete. Tako glasi stara izreka. No, čovjek se može lako prevariti, pogotovo ako zna neku prečicu preko vrtova



Kakva je to buka? Da, to je hodža … Eh, kakvo buđenje! Danas mi je rođendan! Brzo se izvlačim iz vreće za spavanje, zrak je svjež, u brdima smo. Spavali smo na rubu strmine, kraj zavojitog puta koji dalje prolazi kroz dolinu. Oko nas su nevjerojatne, ogoljele planine, ispod nas uska provalija koja krivuda u unutrašnjost planinskog lanca, tamo je negdje legendarna Petra, koju su gradili nabateanusi.
Nasuprot nama su planine čije sivoljubičaste vrhove izlazeće sunce počinje bojiti u ružičasto - svjedok sam čarolije, pred mojim se očima u minutama događa promjena. Samo najudaljeniji sjenoviti dijelovi doline čuvaju tajne noći. Sjednem na rub strmine, gledam čudesan prizor i zamišljam događaje posljednjih deset dana. Koliko smo samo glupavi bili…
Cijela je strka počela u Budimpešti, i to kada je sirijski konzul pitao gdje i kako mislimo prijeći na Sinajski poluotok. Kada je Szabolcs odgovorio da planiramo prijeći kod Tabe, osmijeh se na konzulovu licu smrznuo. Ledenim glasom odgovorio nam je da se ne možemo vraćati kući preko Sirije ako samo i zakoračimo u Izrael. Kad smo naposljetku izgladili stvar, rekli da smo se zabunili te da nipošto ne mislimo ići preko Tabe, nego - naravno - preko Nuweibe, napokon nam je rekao doviđenja. I da se vratimo s detaljnim planom puta.



Sutradan sam ponovno sjedio na istom mjestu, s „detaljnim“ planom puta u kojem smo naznačili kompu između jordanske Aqabe i egipatske Nuweibe za prelazak na Sinajski poluotok. Konzul me gledao ispitivačkim pogledom - još je dobro da se Szabolcs nije vratio sa mnom, jer je dijelom Simon (ime židovskog porijekla), s druge strane mu je manija da izgleda kao vojnik, a prije svakog puta si sredi frizuru u stilu marinca.
Dakle, gospodin konzul je prihvatio naš plan puta i djelomično je povjerovao da ne planiramo ići u Izrael. Njegov je tajnik ipak istrčao za mnom u vrt:
- I bez posjeta susjedima!
Krenuli smo na put sredinom rujna, u „bockavo“ hladno jutro. Drugu večer već smo spavali na obali Mramornog mora. Iza nas su bila dva dana bez zanimljivosti, a iako smo unaprijed strahovali od srpske i bugarske policije, koje su na glasu kao gladne „bakše“, nismo imali nikakvih problema s njima.
 Jutarnjom smo kompom napustili Europu i nakon manje od sat vremena plovidbe stupili na tlo Male Azije u Canakkalu. U luci je golemi drveni konj koji odolijeva udarima oluja, ostavši tu kao znamenitost nakon snimanja filma Troja, nagovještavajući blizinu poznatog mjesta. Oko njega besposleno sjede žene s maramama na glavama, dok muškarci s crnim brkovima hodaju smušeno gore-dolje. Brkovi su u tim krajevima uobičajeni dodatak, gotovo pa obavezan. K tome, ne tako davno oblik i dužina brkova ukazivali su na političko opredjeljenje vlasnika.
Szabolcs je tu bio prvi put pa smo krenuli u Troju. Na području iskopina također je veliki drveni konj, a njegovi bočni tamni prozori „zijevaju“ na silueti. Ne mogu se oteti dojmu da je taj konj zapravo jeftina ideja bez originalnosti. Htjeli smo ga uslikati, ali baš tada ga je opsjela grupa kineskih turista. Malo-malo pa bi se na jednom ili drugom prozoru pojavila nasmijana kosooka glava s naočalama. Kao u nekom srednjovjekovnom prikazu apostola, pojavili bi se na jednom pa na drugom prozoru, da bi se usklađene na kraju, kao u pobjedničkom krešendu, sa svih prozora osmjehivale kineske glave na Prijamov, Helenin, Odisejev i Ahilov grad.
Nakon pola sata odustali smo od nade da ćemo slikati trojanskog konja bez Kineza. Naime, znam da Kineza ima najviše na svijetu - u Kini, ali da ih toliko ima po svijetu - to nisam znao.
Kroz Tursku smo doslovno proletjeli, jer nije bila cilj našeg putovanja. Naime, na nas je čekao prekrasni Nil, gdje je u mojoj mašti Ramzes XIII iz Memphisa žurio na svoj posjed na obali. Žurio je k svojoj ljubavi, židovki Sari. Zlobna i proračunata svećenica Kama plela je podmuklu mrežu oko mladog faraona, pa je naletjela na svemoćno svećenstvo i samostalno upravljanje i na književnost usmjerenog vladara (Boleslav Prus: Faraon).

Vozili smo se satima po prekrasnim serpentinama iznad puste morske obale. Oko nas izgorjele i pougljenjene šume, čađavi osakaćeni panjevi čempresa usmjereni prema nebu, a ispod nas bijele stijene i tamnoplavo more.
Stigli smo na sirijsku granicu oko zalaska sunca, a to je - upravo u vrijeme ramazana - značilo višesatno čekanje. Izabrali smo manji granični prijelaz, Baba al Hawa, gdje se pored uniformiranih lica muvala hrpa sumnjivih likova u trenirkama, koji su nas vodili po tamnim zavojitim hodnicima i došaptavali se preko ramena gledajući nas poprijeko. Na koncu su nam rekli za što koliko trebamo platiti. Kada su saznali da je Egipat cilj našeg putovanja, uvjeravali su nas da i u Siriji postoje isto tako lijepa mjesta kao i u velikom Egiptu.
Bilo je očito da su ljubomorni i na Jordan. Na kraju nas je koštalo više od sto eura po glavi da nas puste u svoju zemlju. Dobra dva sata administracije i više sati čekanja. Kasnije smo čuli da na udaljenijem, ali većem graničnom prijelazu, kod Kilisa, navodno sve prolazi puno uglađenije i jednostavnije.
Sirija… Prešli smo je u jednom danu. Nismo bili raspoloženi za zemlju u koju smo ušli u takvim okolnostima, a uostalom - čekao nas je veliki Egipat!
Na autoputu smo vozili unutarnjom trakom jer su prema nama u zaobilaznoj traci vozili automobili! Kakvi luđaci! Ponekad je cestu prelazilo stado ovaca, a prolazak kroz Damask bio je noćna mora. Promet je gust, tisuće istrošenih, ulubljenih, razbijenih automobila nije ostavilo ni trunku dvojbe o ionako očitom moralu vozača.
Ako cesta ima tri trake, onda voze u četiri-pet kolona, svi trube, guraju se, na cesti su velike rupe, bare, kamenje i pijesak. Ako vam se tu pokvari motocikl ili slučajno padnete, gotovi ste! Doslovno smo pobjegli iz zemlje u mirni, simpatični Jordan. Da bismo izbjegli probleme, rekli smo da ne idemo u Izrael, nego u Egipat. Korpulentni službenik na granici sa zlobnim smiješkom rekao je, ciljajući na Siriju:
- Možete mirno ići, nismo mi u sukobu s njima.

Dakle, činilo se potpuno drukčije nego što smo očekivali. Doživjeli smo Jordan mirnijim, organiziranijim, kulturnijim nego njegovu susjedu. Tu smo večer spavali na obali Mrtvog mora. Nije samo njegova voda mrtva, nego i obala. Susreli smo samo terence naoružane strojnicama velikog kalibra koji su prevozili golobrade vojnike.
Mrtvo je more ispod razine mora, i prava je depresija u punom smislu te riječi. Zrak se ne miče, krajolik je pust, okolne planine užarene. Pod teretom tlaka većeg od jedne atmosfere te zbog velikog umora večer smo proveli u melankoličnom raspoloženju. Naravno, nismo mogli izostaviti kupanje. Voda je topla, nimalo nas nije osvježila i toliko je slana da izjeda kožu. Uz to, čovjek ima osjećaj da su mu nalili lužinu u oči. Vrućina nije puno popustila ni preko noći, a kad mi je napokon na oči došao san, s prvim zracima zore došle su i muhe. Bilo je nemoguće spavati. (Ubuduće na slična područja neću napraviti ni korak bez mreže protiv komaraca).
Sljedeći dan cilj nam je bila Aqaba na obali Crvenog mora, no malo smo skrenuli do poznatog Wadi Ruma - nekadašnjeg skrovišta Lawrencea od Arabije. Lijep, egzotičan krajolik, više je brdovit nego pod dinama i toliko strogo čuvan da se zanimljiviji dijelovi mogu posjetiti samo organizirano ili s pratiteljem. Na ulazu u Wadi Rum je turistički centar, koji prikazuje prirodne zanimljivosti krajolika, flore i faune i zemljopisne odlike te objašnjava zašto toliko paze na njega - na način neuobičajen u arapskim zemljama.



Za nekoliko sati već se u kampu u Aqabi pripremamo za sutrašnji prelazak. Put do kompe ide kroz uobičajeni istočnjački nepregledni i složeni birokratski labirint. Uvijek izgleda da neće uspjeti, ali tu deset eura, tamo dvadeset, nikad ne znaš koji ide u džep kralja, a koji u džep službenika. No, važno je da se na kraju sve riješi. Stoga se nismo previše zabrinjavali oko ulaska u Egipat, iako smo znali da je za motocikle potreban ozloglašeni „carnet de passage”.
Ali, mi smo mislili, po dobrom običaju, da će se to već nekako riješiti, ako nikako drukčije, onda s malo novca. I to je bila točka na kojoj je propao naš originalni plan puta. U Nuweibi smo potrošili cijeli dan da bismo ustanovili sljedeće: za Egipat su potrebni ili „carnet” ili depozit od 10.000 američkih dolara po motociklu, inače ne možemo njima u Egipat. Čekali smo satima pred prozorima različitih kioska, da bi se pokazalo kako nismo ondje trebali čekati. Nitko nije znao što trebamo učiniti, čak ni službenici na granici. I sve to u motorističkom odijelu na vrelom suncu, bez nade. Naposljetku su nam uzeli motocikle i deponirali ih u carinsko skladište, a mi smo mogli proći - bez motora. Bez boljeg rješenja, Szabolcsevi prijatelji koji tu rade došli su po nas iz mađarsko-slovačkog ronilačkog centra u Dahabu.
Tri smo se dana odmarali u prije deset godina nepoznatom beduinskom selu, danas jednoj od najpoznatijih ronilačkih destinacija. Ti su dani napokon nadoknadili proživljene birokratske strahote. Ako želite vidjeti čudo, tu su vam potrebne samo peraje i maska za ronjenje. Kad sam prvi put gurnuo glavu pod vodu, na nekoliko metara od obale kod mađarskog centra vidio sam čudesan, petnaest metara dubok zid koralja. Urlao sam od oduševljenja. U životu još nisam vidio nešto tako lijepo! Kao da sam akter u nekom od filmova Jacquesa Cousteaua! Nadohvat ruke bile su mi ljubičaste, crne, narančastopurpurne ribe, lepezasti i golemi koralji!
 Vratili smo se u Nuweibu nakon tri dana skupljanja mentalne snage da bismo probali nemoguće: dobiti natrag svoje motore. Borba je trajala od ranog jutra do kasno navečer, ponovno na vrelom suncu u motorističkom odijelu, a deset minuta prije polaska kompe nismo znali hoćemo li biti na njoj skupa s motorima. Uza sve to, još mi je netko popalio kacigu, i tako sam tamo stajao gologlav šest tisuća kilometara od Budimpešte.



Sljedeći sam dan u Aqabi ušao u servis u čijem sam izlogu vidio svoju kacigu. Prodavač me odgovorio od primjerka koji sam izabrao, dohvatio drugi s police i rekao: „good quality“, i također: „no Jordan, this is chinese, this is super“! Kacigu je ukrašavao natpis „Honda“, ali vidio sam ja tamo i motor yamasaki … Dakle, dečko je uzeo i pošteno bacio na pod kinesku kacigu, zatim je zadovoljno kuckao po njoj govoreći da joj nije ništa, nije se razbila, znači to je dobra kaciga! Morao sam kupiti kapu za ispod dobre kacige da mi se ne bi vrtjela oko glave, imali su samo veličinu XXL - ta veličina tu odgovara svima - a njen je pleksiglas vjetar nakon 200 kilometara otpuhao toliko daleko da ga nisam uspio naći. Izgledao sam kao luđak u njoj, na četrdeset stupnjeva s kapom ispod kacige, a pred očima podesivi okvir za vizir, naravno - bez vizira… Po meni ni njena podstava nije bila antibakterijska.
Dakle, otpisali smo Egipat, a u nedostatku bolje ideje krenuli smo prema legendarnoj Petri, to jest prema kući...
I, sada sjedim na rubu doline, pred nogama su mi nezamislive, ružičaste planine koje skrivaju Petru i upravo slavim rođendan. Iako bih najradije lupao glavom u te ružičaste stijene. Kako smo samo mogli biti tako nepromišljeni! Znali smo da je potreban prokleti „carnet de passage” za motor, ali nama se činilo jednostavnijim, po dobrom domaćem običaju, pokušati problem riješiti na licu mjesta. Glupo, zaista glupo! Eto ti nà jezero Nasser, eto ti nà Nil, Ramzes, Sara i Kama - možemo ići doma.
No, hajde, možda nam je ipak nedostajalo i malo sreće.



                                                               
                                                    Sirijska Arapska Republika

Vizu za Sirijsku Arapsku Republiku potrebno je pribaviti u veleposlanstvu ili nekom drugom sirijskom   predstavništvu, jer se vize ne izdaju na graničnim prijelazima. Putovnica mora važiti šest mjeseci nakon planiranog datuma ulaska u zemlju. Molbi za vizu potrebno je priložiti dvije fotografije i tiskanicu zamolbe za vizu koja se može nabaviti u veleposlanstvu.
Ako tražitelj vize ima u putovnici izraelsku vizu ili vizu arapskih zemalja koje graniče s Izraelom, ili žig ulaska odnosno izlaska preko izraelskih graničnih prijelaza, molba za izdavanje vize može biti odbijena ili mu može biti uskraćen ulazak u zemlju. Viza može važiti 10 ili 15 dana. Pri ulasku u zemlju u putovnici naznače koliko dana važi i koliko se dana turist smije zadržati u Siriji. Na unaprijed određeni datum ili nakon isteka 15 dana stranci se moraju javiti imigracijskoj službi. Pri ulasku na to upozorava englesko/francuski žig koji u putovnicu stavi službenik na granici. Pri ulasku potrebno je ispuniti englesko/francuski obrazac s osobnim podacima na koji stave žig. Taj se obrazac mora predati na izlasku iz zemlje. Turisti koji upravljaju motociklom ili automobilom moraju sklopiti policu osiguranja koja vrijedi mjesec dana.
 


                                                           
                                                  Arapska Republika Egipat

Pri ulasku u zemlju potrebne su važeća putovnica i egipatska viza, koja se može zatražiti u egipatskom veleposlanstvu, odjel konzulata, ili na međunarodnom aerodromu u Egiptu. Potrebno je platiti naknadu za izdavanje vize od otprilike 12 eura ili 15 američkih dolara. Broj dopuštenih dana zadržavanja je naznačen u vizi (za turističku vizu to je obično 30 dana).





Motor-Presse Online: Automotorisport

Omiljeni motocikli: Yamaha XJ 600 Diversion 2009 Piaggio beverly 300 ie (2010.) Yamaha XJ6 2009 Kawasaki ER-6n/f BMW R 1200 GS (2010) Yamaha XT660R Yamaha T-max 500 Honda CB 1000 R Honda VT 750 C shadow Suzuki DL650 V-Strom Yamaha XT 660 Z Ténéré Yamaha V-max Honda CBR 1000 RR Fireblade 2009 Yamaha YZF-R1 2009 Gilera GP800 Honda CBR 600 F (2011.) Suzuki Bandit 650 2007- KTM 990 Adventure / S 2006-2008 Yamaha X-max 250 (2011.) Yamaha FZ1 Fazer Honda XL700V Transalp BMW K 1600 GTL (2011.) Piaggio beverly tourer 300ie Honda CB 1000 R/C-ABS (2011.) Honda CBR1000F 1993-2000 (SC24) Suzuki GSX-R 1000 2009 Vespa PX 125/150 (2011.) Honda Crossrunner (2011.) BMW R 1200 R/Classic (2011.) Aprilia RS 125 Kawasaki Z 1000 SX (2011.) Aprilia RSV4 Factory APRC SE (2011.) Ducati Diavel (2011.) Aprilia RS4 125 (2011.) Aprilia Tuono V4 R (2011.) Honda CBF 600 N KTM 690 Duke Yamaha XT660X Kawasaki ZX-10R (2011.) Yamaha YZF-R125 Suzuki GSF1250 S ABS bandit Kawasaki Ninja 250 R Piaggio Typhoon 50 2T (2011.) Aprilia Dorsoduro 1200 (2011.) Kawasaki VN 900 Classic Suzuki SFV650 Gladius 2009 BMW K 1600 GT (2011.) Aprilia Shiver 750 GT Honda VT 750 Shadow Spirit Megelli sport 125 R Suzuki GSX-R 600 (2011.) Yamaha FJR 1300 AS Yamaha YZF-R6 2008- Yamaha XJ6 (2010.) Honda NTV 650 (RC 33, 1995-ös évjárat) Piaggio MP3 Yourban 300 ie (2011.) BMW S 1000 RR BMW G 650 GS (2011.) Honda CBR 125 R (2011.) Ducati 1198 SP (2011.) Aprilia NA 850 Mana 2007- Honda CB 600 F/ABS (2011.) KTM RC-8 R (2011.) Aprilia Pegaso 650 Strada 2005- Moto Guzzi Stelvio 1200/NTX (2011.) Yamaha FZ6 / Fazer S2 2007- BMW K 1300 GT 2009 KTM Duke 125 (2011.) Gilera Nexus 300 i.e. Aprilia RSV 4 R Ducati Monster 1100 evo (2011.) Gilera Runner 50 SP Yamaha YZF-R6 2006-2007 Honda VFR 1200 F Honda CB600F Hornet 2007- Honda VFR 800 2003- Suzuki GSX-R 750 (2011.) Kawasaki KLR650 / R Yamaha XVS 1300 A Midnight Star Yamaha FZ8/fazer 800 Kawasaki Z 750 R (2011.) Yamaha TDM850 1996- MV Agusta F3 675 (2011.) Hyosung GT 250 R Moto Guzzi Nevada 750 Anniversario (2011.) BMW R1200GS 2007 Triumph Daytona 675 R (2011.) Honda CBF125 Kawasaki W 800 (2011.) Honda CBR 250 R (2011.) Honda CBF 600 S Suzuki GSR 750 (2011.) Yamaha FZ6 (S2) 2007- Moto Guzzi Norge GT 8V (2011.) Ural 750 (2003) Yamaha XP500 T-Max 2002-2007 Yamaha SR125 1997- Triumph Tiger 800 (2011.) Triumph Tiger 800 XC (2011.) Kawasaki VN 1700 Voyager Custom (2011.)