2010-10-03 , Autor: Michael Pfeffier, Danijel Puljek, Slike: Katrin Sdun

Ispričati ovu priču pada mi teško zbog tri razloga. Kao prvo, naklonjeni čitatelj slobodno može znati da nisam vozač choppera, već da prednost dajem nižoj poziciji upravljača te snažnijem motoru. Drugo, napunio sam tek devet godina kada je film Easy Rider prvi put predstavljen široj publici. I kao treće, i najtužnije: Dennis Hopper, redatelj filma Easy Rider te filmski kolega Petera Fonde, upravo je preminuo ovih dana. Kada ga gledamo u njegovoj ulozi Billyja, kako on i njegov captain america prolaze filmskim platnom, to nas još snažnije pogađa.

No, pokušat ću. Retrospektivom se vraćamo u godinu 1969.: Amerikanci vode rat u Vijetnamu, četvrt milijuna ljudi protestira u Washingtonu. Amerikanci su već dvaput sletjeli na Mjesec. Richard Nixon postaje predsjednikom SAD-a. Vožnja motociklom je u Europi poprilično izvan mode, većina velikih proizvođača motocikala je bankrotirala ili je tik pred bankrotom, a u tadašnjoj Hrvatskoj se vozi istočnjačka dvotaktna roba. Hipijevski pokret doseže svoj vrhunac u Woodstocku, flower power, LSD, rock glazba. Rađa se antikultura gigantskih razmjera koja se protivi uštogljenom ustroju te postaje načinom života.

Upravo u takvu prijelomnu atmosferu Dennis Hopper smješta radnju svog road filma Easy Rider i prikazuje cjelokupna društvena zbivanja iz perspektive dvojice motociklista koji se ni na koji način ne uklapaju u taj svijet: Wyatt i Billy, Fonda i Hopper, putuju Amerikom uzduž i poprijeko. Filmski plakat krasi natpis: „A man went looking for America. And couldn`t find it anywhere...“. Radnja se također odvija u istom tonu. Taj dvojac doživljava mnogo neobičnih dogodovština, osjećaju se neshvaćenima na svakom mjestu na koje stignu te na koncu tragično pogibaju od pucnja iz sačmarice nekog rednecka na konzervativnom Jugu.


Ponešto karikirano, naravno, ali uz genijalnu glazbu u podlozi te s uistinu veličanstvenim scenama krajolika. Prekretnica u filmskoj povijesti koje se još i dan-danas sjećaju svi pravi motociklisti. Zašto? U filmu doduše nema nešto previše dijaloga, ali se stoga itekako puno puši, pije i vozi, što je i danas u srcima mnogih motociklista. Idealno. Uzme li se u obzir medijska hajka koja se i u današnje vrijeme uvijek iznova diže protiv motociklista, zar oni nemaju pravo da se osjećaju odmetnicima? Imaju. Easy Rider je pogodio i još uvijek pogađa životni doživljaj brojnih motociklista. Štoviše, svi koji 1969. godine nisu znali kako izgleda pravi chopper, saznali su nakon što su pogledali film: kruti okvir, beskonačno duga vilica, upravljač ape hanger, spremnik za gorivo u obliku kapljice.

Nakon Easy Ridera najprije plaho, a zatim krajem 70-ih pojačano, nastaju brojne serijske kopije motocikla. No, pravi se chopperi ne proizvode serijski. Riječ „to chop“ znači sjeći, odsjeći, otkinuti, odstraniti u prenesenom smislu, a upravo tu filozofiju utjelovljuju oba harleyja iz filma. Standardni motocikli harley, ekstremno ogoljeni i izobličeni istodobno. Početak jednog novog izričaja.

Cliff Vaughn je izradio oba motocikla za film. Captain america je nastao iz modela harley-davidson FL iz 1951. godine, koji je Peter Fonda vjerojatno kupio iz policijskih zaliha. Veliki motor panhead sa 1207 kubičnih centimetara prebacuje svojih dobrih 50 KS putem mjenjača s četiri stupnja prijenosa na neamortizirani stražnji kotač. Uz to, gotovo svi dijelovi motora su kromirani: okvir, poklopac motora, cijevi vilice, držači za stopala. Budući da bi mučenje ekstremno ravno podešene vilice velikom snagom kočenja bilo poprilično opasno, prednja je kočnica sasvim izostavljena. Također, kako „in southern California“ ionako gotovo nikada ne pada kiša, tako Wyattu nije bio potreban ni prednji blatobran. No, zato mu stražnjicu masira izrazito usko sjedalo sa zakovicama, a može se i opušteno nasloniti na visoki sissy bar, na kojem je počasno mjesto zauzela njegova kaciga. Osim toga, spektakularni završni dijelovi ispuha fishtail su ispali senzacionalno, jednako kao i tisuću puta kopirana lak aplikacija s američkom zastavom na spremniku za gorivo, a uski 21-inčni kotač i dan-danas idealno odgovara stražnjoj gumi umjerene širine 120.


Takav harley i danas nije izgubio svoju čar. Blještavi krom, s ljubavlju izrađeni detalji, ekstremno uzak model. Repliku koju smo vozili mukotrpnim preciznim radom izradio je Matthias Korte, direktor Harleyjeve tvornice u Frankfurtu. Ponešto truda bilo je ujedno potrebno kako bi se pokrenuo motocikl koji se napaja iz rasplinjača. Iz ispuha fishtail čuje se zvuk V2 motora te odzvanja pjesma autoceste: prljava, drska, gorka - čisti rock ‘n‘ roll, što nije primjereno za europske javne ceste. Najbolje je da ostanemo na privatnom zemljištu Harleyjeve tvornice. Naime, tom iznimno dragocjenom motociklu ne smije pasti ni vlas s glave, a kamoli da mu se prilijepi kazna.

Ako nikada niste vozili motocikl s krutim okvirom, ništa niste propustili. On se ljulja i spotiče preko najmanjih fuga kao da je poludio. Uz to, poslije deset minuta vožnje stražnjica poprilično boli. Stoga skidam kapu tim filmskim glumcima, a ponajviše suvozaču Jacku Nicholsonu koji je u svojoj ulozi odvjetnika iz provincije, Georga Hansona, sjedio na suvozačkom sjedalu iza Fonde. Oni su uistinu izvozili mnoge, mnoge kilometre u Easy Rideru. Hvala Bogu koji je čovječanstvu dopustio da osmisli amortizere za stražnji kotač.

Kod Njega, tamo gore, Dennis Hopper u ovom trenutku kreće u laganu vožnjicu, na poprilično dugom ravnom oblaku u smjeru zalaska sunca. Riječima Steppenwolfa: „We can climb so high, I never wanna die.“