2010-02-05 , Autor: Imre Paulovits, Slike: Imre Paulovits

Na podu su još bile razbacane čahure ispaljenih pirotehničkih sredstva, ali ništa osim njih nije podsjećalo na to da se protekli produljeni vikend slavio američki Dan nezavisnosti. Prije 62 godine osoblje za održavanje moralo je uložiti znatno više truda. U Hollisteru sam, prašnjavoj i dosadnoj zabiti jugoistočno od San Francisca. Upravo na tom mjestu istog vikenda 1947. godine održala se bajkerska fešta o kojoj se najprije pisalo u žutom tisku, a zatim je priča prebačena i na filmsko platno.

Pijani, nasilni bajkeri izazvali su nerede pa zabrinutom lokalnom šerifu nije preostalo ništa drugo nego pozvati nacionalnu gardu. Tako je spomenuti događaj opisan u časopisu Life 27. srpnja 1947. No, policijska dokumentacija pokazuje da situacija nije bilo toliko strašna koliko se prikazuje. Nacionalna garda je bila pozvana već prije, i to ne zbog izgreda, nego zbog mnoštva posjetitelja koji su se tog vikenda zbog utrke slili u tu zabit.



Mrtvih i teško ozlijeđenih, kao što je prikazano u filmu „The Wild One“ iz 1953. godine s Marlonom Brandom u glavnoj ulozi, i putem kojeg je cijeli svijet saznao za tu priču, dakako, nije bilo. No, jednu stvar Boose Fightersi i njihovi potomci, koji su većim dijelom sudjelovali u nemirima, rado priznaju: kao i uvijek, i tom prilikom alkohol je tekao u potocima, a neki od njih su u alkoholiziranom stanju na glavnoj prometnici pokazali svoje najbolje trikove. Da, bilo je uhićenja zbog vožnje u pijanom stanju, ali u ponedjeljak su svi pušteni na slobodu i otputovali su svojim kućama.



Fontana, San Bernardino, Hollister, Altamont, Oakland, San Francisco - mjesta u kojima su rođene legende o bratstvima ranih motociklističkih klubova i njihovu stvaralaštvu. „Sve su to neutješna mjesta, nije ni čudno što su posegnuli za alkoholom ako su se željeli zabaviti“, još mi odzvanjaju riječi kalifornijske novinarke Katie, koju je zanimao povod mog putovanja. Doista. I nakon više od 60 godina Hollister je i dalje očajno mjesto, u kojem se u međuvremenu, doduše, otvorilo nekoliko trgovačkih centara američkih multikompanija, ali se u njemu još ništa ne događa.



Umjesto hillclimba i dirt tracka kao nekad, danas postoji motokros-staza u sklopu kluba, a inače se kao i prije radi o malom mjestu s tri glavne prometnice, dva željeznička križanja i nizom jednostavnih obiteljskih kuća. Stanovnici se i dalje bave poljoprivredom, sve je prašnjavo, usporeno i monotono. Svakih 10 godina bajkeri iznova izvuku svoje povijesne knjige, a ta se zajednica raduje motociklistima koji opet počinju pristizati u velikom broju, kao nekoć kad je ta zabit postala slavna.

Odakle su pristizali bajkeri tog davnog dana? Kad je završio drugi svjetski rat, u lukama u kojima se dočekivala ratna mornarica za šaku dolara mogli su se kupiti frizirani harley-davidson WLA ili indian army scout. Na zaljevskom području San Francisca jednako kao i u Los Angelesu i okolici. Ratnim veteranima to je bila dobrodošla prilika za kupnju komadića slobode i mobilnosti nakon povratka. Rat je završio, a radna mjesta čekala su samo rijetke od njih i tako su se opet udružili u neku vrstu bratstva, koje su često činili ratni suborci. Prema uzoru na trkaće motore tadašnjeg vremena, vojni strojevi, ali i veća vozila iz predratnog doba, oslobođeni su od nepotrebnih blatobrana i sličnih dijelova, pa je smanjena njihova dimenzija i bobber je rođen.



Fontana je u to doba bila radnička zabit, a u međuvremenu je srasla s aglomeracijom Los Angelesa, ali još se ne radi o otmjenom predjelu u kojem bi se sretali bogataši. Latinoamerikanci, Afroamerikanci i tetovirani reperi glavne su slike s ulice. Upravo tu se 1946. okupila nekolicina prijatelja sklona piću oko Willija Forknera, zvanog Wino, a nadjenuli su si naziv Boose Fighters, pijani borci. Svaki vikend fešta, a nakon toga liječenje mamurluka i vožnja kućama - to je tih dana bio njihov moto. Legenda o tom klubu koji postoji do današnjeg dana razveselila je njegove članove, iako oni sebe nikad nisu doživljavali bajkerima izvan zakona, nego kao „klub ispičutura ovisnih o motorima“.

Udaljenost između Fontane i Hollistera koju su morali prevaliti bila je više od 500 km i sve to da bi mogli sudjelovati u fešti tog ozloglašenog vikenda u povodu Dana nezavisnosti. Trebali su prijeći dug put na dijelu autoceste California 1, uz pacifičku obalu. Dok je sunce u unutrašnjosti zemlje snažno pržilo, uz ocean je pirkao osvježavajući hladni vjetar. Sliku je dopunila divovska panorama. Cesta se proteže uzduž neprijateljskih stijena, a stotine zavoja čine tu vožnju uzbudljivim doživljajem. Ta prometnica sagrađena je 30-ih godina, a preko klanaca u kojima su potoci što utječu u more sagrađeni su mostovi. Boose Fightersi su imali priliku u zaljevu Montery promatrati kitove kako svoja golema tijela bacaju iz mora ili tuljane kako se sunčaju na stijenama i skaču na glavu u more, samo da su odvojili malo vremena i pokazali malo interesa.



U usporedbi s tim, pustoš dublje u unutrašnjosti doista zatupljuje. Ljeti je trava na obroncima brežuljaka, koji se izmjenjuju s ravnicama, već bila isušena i smeđa. Samo zelene krošnje drveća vidljive kao zelene točkice ili linije u toj smeđoj pustoši malo su razbijale monotoniju. Na samo rijetkim mjestima autocesta California 68 prolazi kroz gajeve cedra ili pinija pa njihova hladovina donosi kratkotrajno osvježenje na dugom putovanju. Fešte su bile jedini razlog zbog kojeg su klubovi prolazili tu prostranu zemlju, kao i nada u osvajanje nekoliko provincijskih komada koji se dosađuju.



Od Hollistera vozim prema sjeveru, u smjeru Altamonta, mjesta zbog kojeg su 22 godine kasnije članovi kluba ponovno dospjeli u novinske stupce. Nakon uspjeha u Woodstocku organizatori koncerta željeli su okruniti pokret djece cvijeća (flower-power) besplatnim koncertom 6. prosinca 1969. nedaleko od San Francisca. Koncert je završio krvoprolićem, kad je jedan od pripadnika Hells Angelsa, koje je grupa Rolling Stones angažirala kao redare, izbo Afroamerikanca Mereditha Huntera. Imidž otpadnika i buntovnika, koji je obavijao Hells Angelse poput mita, fascinirao je u to doba Micka Jaggera, a nakon početnog dobrog iskustva oni su bili njegov prvi izbor i za taj koncert. Kasnije se distancirao od njih i pripisao im krivicu. Angelsi i dan-danas tvrde da su samo obavljali svoj posao te da im Jagger može zahvaliti što su mu spasili život, jer je Hunter imao pištolj kojim je Jaggera htio upucati.



Altamont Raceway, na kojem se tada održavao koncert, ovalnog je oblika i veličine pola milje, a 60-ih godina sagrađen je za NASCAR.
- Projektanti su ga nažalost stavili s pogrešne strane altamontskog klanca. Na tom mjestu neprestano puše snažan vjetar, a staza je uz to predaleko od San Francisca. Ni obožavatelji ni trkaći timovi nikad nisu pokazivali veliku želju da se upute do njega. Stoga je Altamont u biti oduvijek gospodarski promašaj, a u posljednjih četrdeset godina nebrojeno je puta promijenio vlasnika. Čudo je što danas još postoji - objasnio mi je novinar moto sporta Evan Williams. - Taj koncert je tadašnjim vlasnicima bio prilika da reklamiraju stazu, a budući da na području oko San Francisca nitko nije htio na svoje imanje pustiti stotinu tisuća napušenih hipija, organizatori nisu imali izbora. U Altamontu nikom nisu smetali.

Doista. Bez točne adrese nikad ne bih našao stazu. Samo mali znak na zahrđaloj ogradi pokazuje da je tu trkaća staza. Na uzvisini puše orkanski vjetar, a stotine prugastih vjeverica trčkaraju suhom travom. U kotlini te napuštene ovalne staze s užarenog asfalta ljeska se sunce.

Ipak, taj krajolik ima nešto od istinske romantike Divljeg zapada. Tračnice Western Pacifica vijugaju kroz brda Altamonta, djelomično preko mostova koji potječu još iz pionirskih vremena. Svugdje pasu krave, a na malim farmama uzgajaju se konji. Ipak, moderno doba pronašlo je svoj put i do tog mjesta. Altamontski klanac koristi svoju najjaču prednost: energiju vjetra. Vjetrenjače, doduše, nisu velike kao u Europi, ali ih zato na obroncima ima na tisuće. U blizini altamontske trkaće staze distribucijska je centrala iz koje električna energija ide u San Francisco i okolicu.



Uputio sam se na zapad, u Oakland, u kojem je Sonny Barger 1957. osnovao poznatu podružnicu Hells Angelsa, koja je klubu dala konačnu smjernicu. I Oakland je radnički predio. Filipinci, Latinoamerikanci i Afroamerikanci i tu čine većinu. Ne postoje pompozne građevine, većinom prevladavaju jednostavne obiteljske kuće od drva. Usred svega je zgrada Hells Angelsa, napravljena od solidnog kamena, a izdiže se poput tvrđave. Izgleda kao uhodani noćni klub s videonadzorom i masivnim drvenim vratima. Ali, radi se samo o mjestu u kojem se okupljaju istomišljenici koji više ne žele feštati vani u prašini, nego u kultiviranijem okruženju.

Nastavljam put i ulazim u San Francisco. Grad je to u brežuljcima oko velikog zaljeva s više mostova nego u nekoliko europskih država, a jedan je veći od drugog. Mnoge otmjene građevine još iz doba nakon velikog potresa prije 103 godine predstavljaju samo dio San Francisca koji poznajemo s razglednica. Puno veći dio čine gigantska pristaništa na kojima se pretovaruje teret velikih prekooceanskih brodova iz cijelog svijeta.



U tom okruženju nastala je druga velika podružnica kluba Hells Angelsa. Ona je i danas jednako aktivna kao i tada, no divlji buntovnici su stariji, često mudriji i imućniji. Big Wayne, predsjednik San Francisco Angelsa, vlasnik je California Choppersa, dobro uhodane radionice za friziranje motocikala. Taj gorostas od dva metra i njegovi suradnici tu ostvaruju snove svojih kupaca iz cijelog svijeta. Wayne radi ono što se njemu najviše sviđa. Najbolji dokaz za to je njegov motocikl, koji je ponosno izložen iza ograde - towerframe chopper, koji je platio dobrih 65.000 dolara. Mnogi kupci za svoje su motore također izdvojili sličnu svotu. Chopperi su već davno postali dio salonskog miljea, a kupci potječu iz svih društvenih slojeva uključujući čak i stomatologe i odvjetnike koji žele ostvariti svoj mali san o nekadašnjem buntovništvu.

U potrazi za legendama često se dolazi do saznanja o Americi potpuno drukčijih od onih s razglednica i iz holivudskih filmova - do stvarnosti radničkog sloja i poljoprivrednika koji se u sadašnjoj krizi teško snalaze. Ali, to je ujedno i fascinantno putovanje tijekom kojeg možemo shvatiti kako je nastajao bajkerski san o slobodi. San koji je na mnogim mjestima našao sljedbenike, iako samo rijetki znaju njegovo podrijetlo.