Tomos iz Ogulina danas je u njegovom vlasništvu, no put do toga nije bio nimalo lak. I sam priznaje da je čak dvije godine morao uvjeravati vlasnika da mu ga proda. "Svi moji prijatelji iz moto kluba su znali da opet želim imati Electronic u garaži, pa su se toga dana dali u potragu za vlasnikom. Još jednom, veliko im hvala na trudu." Upravo od bivšeg vlasnika, koji je ovaj Electronic kupio na otoku Krku u zapuštenom stanju te ga potom detaljno restaurirao, Mario je saznao i niz zanimljivih detalja koje prije nije znao.

"Recimo, za okvir Electronica kažu da je isti kao na 14-ici ili 15-ici, no to nije tako. Naime, ako u ležištu iznad mašine nema kvadrat, tada to nije originalni Electronic već improvizirani", tvrdi Mario. Isto tako je s nama podijelio da ukoliko sprijeda nije 17-colni kotač, već 16-colni, da se radi o Tomosu Sprintu za nizozemsko tržište. "Broj šasije mora započeti s dvije nule i mora se poklapati s brojem motora. Sve ovo govorim kako bih skrenuo pozornost na kriterije koje moj Electronic ispunjava, a što ga čini jednim od najboljih, ako ne i najboljim ne samo u Hrvatskoj, već i na prostoru bivše države", ponosno će Mario.

Priznaje da ga ne vozi puno, prema evidenciji stanice za tehnički pregled u godini dana prešao je svega 183 km. "Ponekad se provozam do Slavonskog Broda ili Nove Gradiške, no češće do našeg trga u Požegi na kavu. Naravno, u strogo kontroliranim vremenskim uvjetima, ne dolazi u obzir da pokisne. Ne zato što će mu se nešto dogoditi, već zato što ja to ne dozvoljavam!" Inače, Electronic stoji parkiran u hodniku njegovog javnobilježničkog ureda u Požegi, kako bi mu u svakom trenutku bio blizu. I naravno, to nije jedini motocikl u njegovom vlasništvu - u garaži su parkirani BMW S 1000 XR i Ducati Diavel 1260 S. "Da, Ducati bi uskoro mogao 'na bubanj', budući da se pojavio Diavel V4. Vidjet ćemo...", uz smiješak će Mario.

No vratimo se na zeleni Electronic 90. Naime, kada ga je prvi put imao, Mario nije bio presretan s odabirom boje. Njegov prvi izbor je bila crvena, no kako nije bilo garancije da će ga uopće dobiti, odlučio se za zeleni primjerak koji je bio odmah dostupan u trgovini. Danas je taj zeleni Electronic uvelike cjenjeniji. A kad smo već kod cijene, koliko uopće vrijedi taj oldtimer? "Mnogi iskazuju želju za kupnjom takvog Electronica, vrlo bi ga rado voljeli imati, no cijena ih u tome sprječava. Nedavno se pojavio jedan u oglasu, vlasnik traži 8000 eura! Da je meni netko rekao 1978. - dakle u mojim ranim srednjoškolskim danima kada je recimo Honda Bol d'Or 900 bila 'kraj svijeta' - da će jednom doći vrijeme kada će moj zeleni Electronic 90 biti skuplji od tog Boldora, ja bih mu rekao da ode potražiti stručnu pomoć. U znate već koju ustanovu..."

Koja je općenito tajna Electronica 90, kako na našim prostorima, tako i šire? Radi se o relativno maloj seriji koja po nekim informacijama doseže oko 10.600 jedinica. Interesantno je da ga se, za razliku od nekih drugih Tomosa, moglo kupiti. "Bio je skup, mogli ste za te novce dobiti Jawu ili MZ, pa je većini zbog toga bio manje interesantan. A skup je bio zbog vrhunskih komponenti: vilica Marzocchi, ručica Domino, paljenja od Ducatija, instrumenata VDO, cilindra Elco itd. Bio je to vrlo atraktivan motocikl, s hrpom kroma koji je tada bio jako popularan. Rekao bih savršen, da nije preslabog okvira i loših kočnica", svjestan je Mario. Čak je išao toliko daleko da se bavio istraživanjem njegove cijene u smislu da je stavi u neki opipljivi kontekst: "Kasnih 70-ih Electronic 90 je koštao 10 prosječnih jugoslovenskih plaća. Za jednu takvu plaću se tada moglo kupiti 500 kg kruha, pa sam izračunom došao do toga da bi danas ukoliko bi se proizvodio, koštao oko 5000 eura!"

Budući da je ton priče postao nostalgičan, upitali smo ga i kako je bilo voziti motor u Jugoslaviji tih kasnih 70-ih. "Nosili smo kacigu samo kada smo išli u Trst, dok se u lokalnoj vožnji uopće nije marilo za to. Nolan N32 koju sam jednom prilikom ipak nosio kako bih se 'pokazao', mi je tada spasila život. Inače, u to su vrijeme bili popularni Preluk i Majski susreti u Osijeku, nosili smo šarene, 'lažne' kožne jakne iz Trsta koje bi se brzo raspale od vjetra..."

Na kraju, kako i dolikuje, Marija smo upitali zašto je pod svaku cijenu želio vratiti Tomos u svoju garažu. "Zbog žala za mladošću, lijepim vremenima i uspomenama, prvim ljubavima... Bio je to moj prvi pravi motor, ozbiljna priča koja je za mene bila prekretnica..." Ništa manje nismo ni očekivali od našeg sugovornika.