2010-11-10 , Autor: Markus Biebricher, Slike: Markus Biebricher

Sporedna ulica kakvu viđate samo u ružnim snovima i filmovima strave. Gotovo neosvijetljena, prljava, uska, a upravo tu trebala bi biti primopredaja. Sjenke se kreću u svim smjerovima, ulaze i izlaze iz prolaza, na crnom asfaltu gmižu kukci i žohari.

Gospodin Anh Wu već nas očekuje, maše s ugovorom u ruci. Kraj njega je parkirano nešto što bi trebalo biti naše prijevozno sredstvo, a sliči minijaturnoj prešanoj kocki s autootpada. Baš kada smo htjeli pitati gdje je naš motocikl, Anh nas je preduhitrio i progovorio na lošem engleskom:
- Mi iz Azije ne marimo za izgled motora, nego za njegovu pouzdanost.

I evo je, tu je pred nama obavijena velom tame i mraka, honda GL 160, kraljica pouzdanosti. Tako barem tvrdi naš Anh. Godište i prijeđeni kilometri obavijeni su velom tajne debelim kao mrak koji smo spomenuli. Naša je pretpostavka da ima barem dva desetljeća na leđima, i da je prevukla više nego neka tamošnja teretna vozila na četiri kotača.

Ipak, jednocilindarski četverotaktni motor pali na „zub“, mehanički zvukovi i nisu toliko kaotični kako sam očekivao. Anh kaže da su ključni doprinos tome dale kineske karike i cilindar koje je nedavno prošvercao iz obližnje Indonezije, a koje je ugradio tik prije našeg dolaska. Ponosnih 14 KS trebalo bi biti dovoljno snažno da pod kotačima ostavimo cijeli sjeverni Vijetnam. U to ne vjeruje nitko osim gospodina Anha Wua, a najmanje ja koji se upuštam u avanturu, a ona počinje sad i ovdje.
Ako je pojam kaos ikad opisan, tad je to zasigurno učinjeno u prometu Hanoia. Tu se živi život malih motocikala - milijuni hondi, yamaha, syma, loncina i drugih japansko-korejsko-kineskih dvokotača obujma 100 i 110 ccm u ritmu četiri takta kreću se prenatrpanim uskim ulicama. Tu i tamo je i pokoji dvotaktni rus poput minska.

Tok rijeke motocikala ponekad se razdvoji ulaskom nekoga kamiona, busa ili automobila koji tiranskim trubljenjem pokušavaju pročistiti put pred sobom. Borba s rikšama, pješacima, prosjacima i trgovcima vodi se doslovce za svaki milimetar ceste, a onaj koji zastane - gubi.

Onaj tko misli da je naša honda prenatrpana prtljagom tek treba vidjeti ostatak tog cirkusa. U gradu sa sedam milijuna stanovnika motocikl je osnovno prijevozno sredstvo koje prije svega služi za transport robe i dobara, tereta za koje vam u Europi treba kamion od 3,5 tona. Ormari, kreveti, kokoši, svinje, psi, ribe i sve što gmiže i hoda Vijetnamci voze na svom motociklu. I to sprijeda i straga.

Prepravka koju smo uspjeli vidjeti ugradnja je dodatna dva amortizera straga te željeznih cijevi koje služe kao pojačanje i ujedno kao držač prtljage. Nerijetko na motociklu vidimo i cijelu obitelj, četveročlanu ili čak peteročlanu, pa vozač jedva miče upravljačem.

Sve se mijenja nakon što Hanoi ostavimo iza leđa. Cesta postaje prazna, moja honda prede kao cirkular. Uspijevam je držati na 100 km/h, što odgovara broju okretaja od 11.000. Sve dobiva prizvuk rušenja betonskog zida hiltericom, pa stoga usporavam na manje napornih 80 km/h. I, gle čuda, gotovo svi na cesti koje obilazim sporiji su od toga. Busevi i kamioni jedva da postižu 60 km/h.
Krećem se prema jugoistoku zemlje, pokušavam se dokopati stare džunke koja kreće iz vrlo poznatog zaljeva Ha Long. No, prije toga treba proći kroz Nam Sach, Sao Do i Dong Trieu, živahne gradiće koji su poznati kao rudarska središta. Crna prašina tu je toliko gusta da jedva dišem, no ipak pronalazim pravi put i napokon stižem u Ha Long Bay.

Tek kad vidite tu ljepotu i neobične forme iz perspektive vožnje u džunki, shvaćate posebnost tog kraja. Tu su se stoljećima vodile bitke između pirata i imperijalnih sila, a u novije vrijeme pamtimo i scene iz filma o tajnom agentu 007. Ipak, puno važnije od toga svega je čuveni incident Tonking iz 2. kolovoza 1964. godine, kad su sjevernovijetnamski brodovi obalne straže napali USS Madox. Taj je konflikt bio povod rata u Vijetnamu.

No, ja i moja Rosina (honda) uživamo u mirisima i scenama koje se pamte za cijeli život i polako tonemo u san tople vijetnamske noći. Ujutro se iskrcavamo i krećemo dalje kopnom. Usput, Rosina još pali na prvu i ima isti zvuk kao i kad sam je preuzeo.

Sažetak: