Yamaha YZF-R 125 - Povratak u budućnost
autor: Rolf Henniges
foto: 2snap, Yamaha
2008-05-28

Brojimo godinu 2008. Prije 20 godina Yamaha je predstavila svoju revolucionarnu 125-icu. Jedan od prvih obožavatelja s nostalgijom se prisjeća...

Sve je započelo s pitanjem o jednoj slici na internetskom forumu - ″Zašto je dovraga vozač ispao tako malen? Je li možda riječ o desetogodišnjaku?″ Netko je ujesen 2007. došao do slika nove YZF-R 125 i stavio ih na internet. Yamahina 125-ica bila je golemih dimenzija, doimala se agresivno, kao i njezine sestre blizanke R1 i R6, te je krajem ožujka 2008. osvanula kod prodavača.
Prvi dan njezine isporuke našao sam se za ″Bike-Cornerovim″ pultom, gdje sam preuzeo dokumente, a moj se otac potpisao za produženu probnu vožnju. Samo nekoliko sekundi kasnije, budući da sam bio toliko uzbuđen, vizir kacige bio je posve zamagljen. Yamaha se ponašala neobično i ludo, apsolutno odraslo. Niske polovice upravljača kao na pravom trkaču, uzak spremnik, ne preširoko sjedalo, a oslonci za noge smješteni upravo na mjestu kamo bih ih i sam ugradio.
Stisak na prekidač, tiho mrmljanje iz dna. Tipičan dvotaktaš? A ne, ovo je četverotaktaš! Usprkos tada važećoj normi ispuha Euro 3 na mojoj su ljestvici dvotaktni motocikli zauzeli najviše mjesto. Najopakija oružja nose nazive aprilia RS i cagiva mito. Nije važno, jer - budući da je yamaha sa 31.990 kuna bila gotovo osam tisuća kuna jeftinija od trkača iz Noale, a samo dvije tisuće skuplja od Hondinog CBR-a - taj japanski san bio je ostvariv.
Na glavnoj sam cesti „pipu“ otvorio do kraja. Brammmmbraaam - limitator se javlja prije nego što sam se nadao. Izmjena brzine, pa još jednom. U redu, na zvuku bi se trebalo još poraditi, ali brzine se lako mijenjaju, stiskanje poluge spojke prava je dječja igra. Jedino je limitator sjekao ubrzanje kao oštar samurajski mač, jer je motor povlačio nevjerojatno meko, a ispod 6000 o/min jedva smo primijetili da radi. I to sve zahvaljujući ponajprije novorazvijenom četverotaktnom motoru, koji osim vodenim hlađenjem i četirima ventilima raspolaže i balansnom osovinom što sve vibracije uklanja kao od šale. Vožnju sam svladao za pet minuta. Iako je limitator nemilosrdno uskakao na 10.500 o/min, 500 okretaja prije pojavljivao se duboki ton iz motora koji sam lako zapamtio. Kasnije smo taj fenomen prozvali izmjenskim vriskom.
No, tada se pred nama pojavila otvorena cesta pa potežem. Prva, druga, treća, četvrta. Jupi! To je bila otvorena verzija sa 15 KS! Peta brzina. Otvaram do daske. Ludo, brzinomjer pokazuje 117 km/h. Još uvijek sam računao. Naravno R je, baš kao i njegove sestre, imao šestostupanjski mjenjač. Kad bi potpuno iscijedio motor, tko zna...
Kao i sa svim očekivanjima u životu i to se pokazalo lažnim. Nije se mnogo toga dogodilo. Zatim se na putu pojavila lagana nizbrdica pa sam se sakrio iza vjetrobrana kao Casey u embrionalnom položaju, kada on i njegov ducati moto GP probijaju granicu od 330 km/h. S druge strane, R stiže do 128 km/h. Kako se sprijeda nalazio 292-, a straga 230-milimetarski disk, mogao sam se osloniti na kočnice. Uz to, mali supersportaš s punim je spremnikom težio 138 kilograma, te sam ga - iako su mom ocu nedostajala opletena kočna crijeva - u svako doba hvatao bez problema. On je u radnji nakratko pogledao tehničke podatke i promumljao: ″Ah, motor je dugohodne karakteristike. Sigurno dobro poteže...″ I zaista, motor na gasu dobro leži. Do 6000 o/min radi u modu dečka koji bježi iz škole – potajice napreduje, a potom se malo-pomalo pojavljivao život. Štoviše, između 8000 o/min i izmjenskog vriska R je bio tako elastičan kao i naše djevojke na koncertu benda Tokio-Hotel kada su se nalazile u blizini pozornice. No, tada sam skrenuo na tržnicu gdje smo se okupljali poslije škole, R sam ugurao između CBR-a i mita, a od ponosa sam jedva sišao s motora. Naime, moja je sportašica kraj druga dva primjerka izgledala drukčije - kao da je Angela Merkel stajala uz Rihannu i Paris Hilton. U tren oka R je bila okružena znatiželjnim pogledima. Moj nastup. Bio sam dobro pripremljen i govorio sam - ″Moćan čelični okvir deltabox, zlatna kočna čeljust, masivna aluminijska vilica s gornjim pojačanjem, perolaki kotači s deset krakova, ispušni top u stilu Moto GP-a.″ Povrh toga, oko R kretali su se kao istraživači koji su otkrili dvometarskog mrava. Također, kolega se izjasnio - ″130-ka straga, to nije guma nego uvreda za cestu, a taj stražnji kraj! LED-svjetla? Čini se kao da ti se netko zabio straga. Nosač tablice sliči širini parkirnih mjesta. Još nešto, ubrizgavanje s trostupanjskim katalizatorom? S tom trubom to će biti uistinu teško.″



Kod zavisti je dobro što ne može umanjiti sjaj u očima. Naime, drugi kolega povukao se u kut i sve je vrijeme nepomično i melankolično studirao stol ispred sebe, a Tobi je još dugo gledao za mnom kad sam poletio. R je bio pravo obogaćenje. Uz to, dok je Hondin CBR razvijen i proizveden u Maleziji, R je stigla iz Europe i na njoj su poradili u pravom smislu odrasli ljudi. Prototip R-pilota bio je visok 1,75 metara, a težio je 75 kg. Sve je tome bilo podređeno.
Kada sam konačno stigao kući, prvo što sam napravio bilo je struganje natpisa 125 s oplata, a potom je moja mama željela odvoziti krug kao suvozačica. Budući da R smije biti opterećena sa „samo“ 185 kg, nikakav problem. Moja se mama u to vrijeme još nije zanimala za raznorazne dijete. No, stražnji je ovjes mogao biti i krući. Isto tako, na prste jedne ruke moglo se nabrojiti što R nije mogla, a jedna od njih zasigurno je visoki start. To se nije sviđalo spojci, koja je na pokušaj takvog starta djelovala muljavo. Međutim, paljenje gume uspijevalo je bez problema. Odmah su me svi bajkeri pozdravljali. Na okupljalištu sam je bez problema mogao parkirati kraj neke tisućice, a da me pritom nitko ne ismijava. Dan poslije kupovine R-a Jenny je konačno postala moja prva djevojka. Dva dana kasnije zajedno smo se provozali. No, nema sumnji, to je neka druga priča.

vezane galerije

• Yamaha YZF-R 125