Autokreso
Autokreso
2017-10-25 , Autor: Kristijan Tićak, Slike: fact i Rossen Gargolov
Bookmark and Share

Iz godine u godinu sve je teže popuniti kategoriju sportaša na Alpenmastersu – izmjene modela više nisu tako česte, klasa 600 je izumrla... Stoga smo na megdan GSX-R-u i Firebladeu poslali sport-tourere iz Bologne i Akashija – SuperSporta S i Z 1000 SX



Prilazak je s lijeve strane, u što većem luku, a trenutak spuštanja u desni nagib mora se izvesti što je kasnije moguće. Nije to lako, jer iz suprotnog smjera vrebaju biciklisti, motociklisti i svi mogući lokalni heroji Stelvija... No, nema druge - Kawasaki Z 1000 SX traži odlučnu ruku, tek onda će vas poslušati i provesti zavoj po idealnoj liniji. I sve bi to još bilo uredu da nije te proklete indiferentnosti na prednjem dijelu motocikla – do vozača jednostavno ne dopire dovoljno informacija!

"Slučaj Kawasaki" je zaista poseban u ovoj grupi. Kako je više turer no sportaš, vozači su se u početku otimali za njega, no entuzijazam je brzo splasnuo. Svi odreda su odmah hvalili ugodnu visinu upravljača i blagi kut svijanja koljena, kao i komforno sjedalo. No, pozitivne dojmove vrlo je brzo ugasila svojeglava upravljivost i spomenuti nedostatak povratnih informacija s prednjeg kotača. Ovo posljednje je naročito važno u trenutku spuštanja u nagib kao i tijekom njegova prolaska.



Kawasakijevog deficita postajete naročito svjesni ukoliko ste ga zajašili nakon Honde. Fireblade je za razliku od njega vrh preciznosti i upravljivosti, što smo zapravo znali i prije ovoga testa. No, ono što je malo tko pretpostavljao jest da će po tom pitanju tako dobro funkcionirati i na ovom zahtjevnom terenu. Serpentine prolazi u prvoj i drugoj brzini, one malo otvorenije čak i u trećoj, te na vozača djeluje smirujuće i opušteno. Hondin quickshifter radi besprijekorno čisto i precizno, te je od velike je pomoći u cestovnoj uporabi dok će kontrola trakcije spriječiti eventualna iznenađenja u nagibu. No, Fireblade ne mora i spustiti s vrha planine na koji se dovezao, a tu, opet iznova, postajete svjesni zašto sportaši ne funkcioniraju na ovome terenu. Opterećenje na ručne zglobove tijekom kočenja je enormno, glava je sagnuta prema dolje pa je pregled prema naprijed očajna, koljena žuljaju prilikom upiranja u spremnik goriva itd. Čak i vozači u iznimnoj kondiciji nisu imuni na ovu torturu, na svakoj slijedećoj serpentini će imati osjećaj kao da im je netko stavio dodatnih 10 kg tereta na leđa.



Sve ove "pozitivne" osjećaje možemo "jedan na jedan" prenijeti i na Suzuki GSX-R 1000, koji je u konačnom bodovnom zbroju ispao i nešto lošiji od Honde. Razlog? Nema quickshifter, ovjes nije tako precizan i osjećajan, upravljivost je na nešto nižoj razini. S druge strane, Suzuki je ipak malo ugodniji od kompaktne Honde – razmak između sjedala i upravljača je nešto veći. U cijeloj priči mu na kraju nije pomogao niti fino podešen motor čije je primanje gasa vrlo precizno. Bez dvojbe, GSX-R 1000 je best-buy među superbikeovima, no i kao takav u Alpama ne može ostvariti bolji rezultat.



Jer, za bolji rezultat je prije svega potrebna svestranost, širok spektar uporabe iliti – allround kvalitete. Njih u ovoj kategoriji - iako to naziv modela ne sugerira - ima Ducati SuperSport S! Njegov je upravljač, baš kao i Kawasakijev, podignut na ugodnu visinu a oslonci za noge su niski i pomjereni prema naprijed. V-twin preuzet iz Multistrade 950 razvija 110 KS, a zadovoljavajući potisak nudi već iz najnižih režima. Cijeli paket djeluje vrlo suvereno i smisleno, čak i na cestama s vrlo lošom kvalitetom podloge. Da, na ovom mjestu treba biti oprezan pa reći da se radi o S-verziji SuperSporta, dakle onoj skupljoj sa kvalitetnim ovjesom od Ohlinsa. Sumnjamo da bi se bazna verzija jednako uspješno nosila sa spomenutim ovjetima.

Sa masom od 217 kg, Ducati se baš kao i s konceptom, nalazi između dva svijeta – sporta i touringa. Vozna dinamika je jedina koja ne pleše po vrhu oštrice, već se vrlo nametljivo stavlja na stranu sporta. Lakoća kojom Dukac prolazi zavoje je nevjerojatna, baš kao i brzina sprinta od zavoja do zavoja, a koju uspijeva ostvariti zaslugom pozamašnog potiska i izvrsno proračunatog završnog prijenosa. Kočnice su mu na istoj razini kao i i one na superbikeovima, elektronika regulira fino i neprimjetno... Sve u svemu, Ducatijeva pobjeda na kraju je "čista kao suza", no prava borba ga očekuje tek sada – u finalu Alpenmastersa.

1. mjesto
Ducati SuperSport S




Plus:
najbolja ergonomija, udobno sjedalo
elastičan motor
udobno podešen ovjes, bez da remeti stabilnost motocikla
izvrsna upravljivost, odlične kočnice

Minus:
izražen efekt izravnavanja prilikom kočenja u nagibu
nešto grublji rad motora u nižim režimima

2. mjesto
Kawasaki Z 1000 SX




Plus:
snažan i živahan motor, s linearnim razvojem snage
komforno sjedalo, udoban smještaj suputnika
dobra opremljenost s obzirom na cijenu
smještaj prtljage

Minus:
ovjes oskudjeva s povratnim informacijama sa podloge, nestabilan na lošoj cesti
svojeglav po pitanju upravljivosti

3. mjesto
Honda Fireblade




Plus:
izvrsno podešen ovjes
iznimna upravljivost
quickshifter radi fantastično, pogotovo blipper-funkcija

Minus:
izvrsna ergonomija koja nije primjerena vožnji u Alpama
slaba zaštita od vjetra
loša ergonomija za suputnika

4. mjesto
Suzuki GSX-R 1000




Plus:
uzoran razvoj snage, fino i precizno doziranja gasa
ovjes ima ogromne rezerve na cesti, vrlo visoka stabilnost
najbolji paket među sportašima s obzirom na cijenu
u mjerilima sportaša, komforan smještaj vozača

Minus:
upravljivost nije primjerena ovim cestama
mali doseg
loša zaštita od vjetra
neudoban smještaj suputnika





Motor-Presse Online: Automotorisport

Omiljeni motocikli: Yamaha XJ 600 Diversion 2009 Piaggio beverly 300 ie (2010.) Yamaha XJ6 2009 Kawasaki ER-6n/f BMW R 1200 GS (2010) Yamaha XT660R Honda CB 1000 R Yamaha V-max Yamaha XT 660 Z Ténéré Yamaha T-max 500 Honda VT 750 C shadow Gilera GP800 Yamaha YZF-R1 2009 Suzuki DL650 V-Strom Honda CBR 600 F (2011.) Honda CBR 1000 RR Fireblade 2009 Suzuki Bandit 650 2007- KTM 990 Adventure / S 2006-2008 Piaggio beverly tourer 300ie Honda XL700V Transalp Yamaha X-max 250 (2011.) BMW K 1600 GTL (2011.) Honda CBR1000F 1993-2000 (SC24) Honda CB 1000 R/C-ABS (2011.) BMW R 1200 R/Classic (2011.) Aprilia RSV4 Factory APRC SE (2011.) Vespa PX 125/150 (2011.) Honda Crossrunner (2011.) Aprilia RS4 125 (2011.) Yamaha FZ1 Fazer Kawasaki Z 1000 SX (2011.) Aprilia Tuono V4 R (2011.) Ducati Diavel (2011.) Piaggio Typhoon 50 2T (2011.) Honda CBF 600 N Aprilia RS 125 Suzuki GSX-R 1000 2009 Yamaha YZF-R125 Kawasaki ZX-10R (2011.) Kawasaki Ninja 250 R Aprilia Dorsoduro 1200 (2011.) Suzuki SFV650 Gladius 2009 Megelli sport 125 R Aprilia Shiver 750 GT Suzuki GSF1250 S ABS bandit KTM 690 Duke BMW K 1600 GT (2011.) Kawasaki VN 900 Classic Yamaha XT660X Suzuki GSX-R 600 (2011.) BMW G 650 GS (2011.) Piaggio MP3 Yourban 300 ie (2011.) Ducati 1198 SP (2011.) Kawasaki KLR650 / R BMW S 1000 RR Honda CBR 125 R (2011.) Honda CB 600 F/ABS (2011.) Aprilia NA 850 Mana 2007- Moto Guzzi Stelvio 1200/NTX (2011.) KTM RC-8 R (2011.) Yamaha FJR 1300 AS Aprilia Pegaso 650 Strada 2005- KTM Duke 125 (2011.) Suzuki GSX-R 750 (2011.) Ducati Monster 1100 evo (2011.) Yamaha YZF-R6 2008- Aprilia RSV 4 R Honda VT 750 Shadow Spirit Yamaha XVS 1300 A Midnight Star Yamaha TDM850 1996- BMW K 1300 GT 2009 Hyosung GT 250 R MV Agusta F3 675 (2011.) Yamaha XJ6 (2010.) Kawasaki Z 750 R (2011.) Honda CBF125 Moto Guzzi Nevada 750 Anniversario (2011.) Triumph Daytona 675 R (2011.) Kawasaki W 800 (2011.) Honda VFR 800 2003- Honda NTV 650 (RC 33, 1995-ös évjárat) BMW R1200GS 2007 Gilera Nexus 300 i.e. Honda CBR 250 R (2011.) Honda CB600F Hornet 2007- Moto Guzzi Norge GT 8V (2011.) Suzuki GSR 750 (2011.) Ural 750 (2003) Yamaha SR125 1997- Yamaha FZ6 / Fazer S2 2007- Honda CBF 600 S Triumph Speed Triple (2011.) Triumph Tiger 800 (2011.) Kawasaki VN 1700 Voyager Custom (2011.) Triumph Tiger 800 XC (2011.) Honda VTX 1800 Honda SW-T 600 (2011.) Ducati 848 evo (2011.) Honda CB 1300 2008 Moto Guzzi V7 Racer (2011.)