Autokreso
Autokreso
2017-05-23 , Autor: Ines Brezovac, Slike: privatni album
Bookmark and Share

Nisu ni svjesni bili kamo idu, no Emil, Dac i Mario odradili su veliku stvar otišavši 1997. na najprestižniju uličnu motociklističku utrku na svijetu



Prije no što nastavite čitati ostatak ovog teksta, otiđite na službenu internetsku stranicu najpoznatije ulične motociklističke utrke Isle of Man Tourist Trophy (IOM TT) www.iomtt.com te u bazi podataka natjecatelja pogledajte popis pod slovom M. Tamo ćete pronaći i „Mokrovčak, Emil“. Tako, vratili ste se. I vidjeli „I’m Emil from Croatia, I’ve ridden a race in the Isle of Man in 1997.“ U toj je rečenici sažeta priča koja se nalazi pred vama. Bilo je to prije 20 godina i sve se dogodilo iz Dacovog obećanja koje je odlučno naumio ispuniti. „Ja sam vrlo kasno počeo baš voziti utrke“, bila je uvodna rečenica Emila Mokrovčaka iz Zagreba, jedinog Hrvata koji je ikada otišao na Isle of Man, odvezao ga i vratio se kako bi pričao o tom vrijednom pothvatu. Zašto toliko vrijednom? Za sve koji ne znaju, Isle of Man Tourist Trophy najteža je ulična motociklistička utrka na svijetu, a utoliko i najprestižnija. Na nju ne možete samo doći s velikom voljom. Ne, za ulazak među odabrane trebate se prijaviti te vas moraju izabrati. Emil je poprilično kasno krenuo u natjecanje. Svoju je prvu utrku odvezao 1995. godine u Rovinju, kada je već imao 35 godina. Usporedbe radi, u toj dobi profesionalni trkači uglavnom već odlaze u mirovinu. No, uvijek ima iznimki koje potvrđuju pravilo.



„Ja sam tada imao GPX 750, što je svjetlosne godine daleko od superbike motora. Skinuo sam mu svjetla i nogaru i prijavio se na utrku. To je bilo doba Josipa Drmeša, Aljinovića, Josipovića, Leljaka, Šole, sve zvijezde. I Emil na GPX-u. Naravno, bio sam posljednji na startno-ciljnoj rešetki. Kad sam tada doživio crveno svjetlo i ono turiranje… Tad se palilo i zeleno, na zeleno se startalo… To je bilo definitivno gotovo. Dva kruga su me iberundali, ali cijeli je svijet bio moj.“ Ova priča o prvoj utrci zapravo ima mnogo veze s utrkom na Manu koju je Emil odvezao dvije godine kasnije. Naime, tada je vidio kawasaki ZX-R 750 ‘89. od pokojnog Darena Dimitrijevića, poznatog vozača iz kasnih osamdesetih. „Taj ZX-R je tamo dovezao Dac iz KMS-a. Složio ga je za prodaju i dovezao da ga ljudi vide. Ja sam taj vikend obilazio oko tog ZX-R-a, vrtoglavicu sam dobio koliko sam puta prošao oko njega. Tu zimu sam prodao GPX, telefon, kompjutor, sve što sam imao, i nešto malo posudio, i kupio sam taj ZX-R. Budući da ga je Dac servisirao, zamolio sam ga da to i dalje radi“, priča Emil o svom prvom pravom superbikeu i poznanstvu s Darijem Pavelićem (starijim).



Prva cijela sezona u utrkama klase superbike bila je 1996. Emil nije ni znao da je Dac pratio njegove vožnje. Krajem sezone naš ga je vozač zvao da s njim ide na Dunlop cup na Hungaroring. „Kod nas vozača postoje dani kad ti sve ide. To je bio jedan od tih dana. Startao sam 16. i mic po mic dođem do negdje četvrtog mjesta. I motor mi stane… U očaju sam išao otvoriti rezervar i čujem ‘ssss’. Vakuum se napravio. Gurnem motor, on se zapali, krenem i dođem 10. Dođem u boks, Dacu suze u očima. ‘Oprosti, Emil, znao sam za iberlauf, trebao sam ga pregledati, a nisam. Ja ću tebe voziti na Man.“ Emil se na to nasmijao i rekao mu da ne priča gluposti, da se jednostavno dogodilo. No, Dac je to shvatio ozbiljno te je poslao prijavu. Naime, na Man, kako Emil kaže, ne možeš samo doći i voziti. Najprije se pošalje prijava pa komisija između svih izabere tko će sudjelovati. Ubrzo je stigao odgovor da su primljeni - zato što, vjeruje, još nitko nije bio iz Hrvatske - što je značilo da se trebaju početi pripremati za svibanj 1997. i jednu veliku avanturu u koju će se upustiti.



„Normalno, tad je tek nastala panika. ‘Kaj smo to napravili?’ Onda su krenule pripreme. Nisam ni znao da je Dac ZX-R-u prigušio snagu da bi motor sve izdržao. Imao je 93 KS na kotaču, a serijski 107 KS na radilici. Međutim, kako je bio pripremljen, spadao je u najjaču klasu, Formula TT, gdje je norma za kvalifikaciju bila strahovito visoka. I tako mi krenusmo…“ Kada je nešto daleko, kaže se da do tamo ima tri dana jahanja. Mala, ali hrabra ekipa u sastavu Emil, Dac i njegova ‘desna ruka’ Mario imala je točno tri dana vožnje od Zagreba do Douglasa na Otoku Man dvama kombijima, uz nešto malo spavanja. Jedan se brzo grijao pa mu je najviša brzina morala biti do 80 km/h. Išli su magistralnim cestama kako bi izbjegli cestarine, a Emil se od putnih troškova uspio prisjetiti samo 2400 onda još njemačkih maraka, koliko ih je stajala povratna karta za trajekte preko La Manchea, odnosno od Engleske do Otoka Man.



Engleska, 573 kilometra po lijevoj strani - a tek kružni tokovi! - bili su im noćna mora. Jer, to je bilo doba bez facebooka, bez raznih internetskih mogućnosti prezentacije i privlačenja sponzora. „Dac je tražio sponzore. Od Würtha je dobio kutiju za alat, a od Dunlopa - čini mi se - četiri seta guma. Dva je seta prodao da bismo imali bar nešto novaca. Stvarno smo gore išli k’o miševi.“ Medijsku pažnju, kaže, nisu željeli. Sve su radili tiho - ne zbog drugih, nego zbog sebe. Zanimalo ga je vrijedi li što i može li on to učiniti. „Često sam se znao zapitati kamo sam to uopće krenuo i treba li mi to. Bilo je zanimljivo da nikad nitko s naših prostora to nije uspio napraviti.“ Pogon je bio na kobase i špek. Naime, kako nisu imali novca - ni za suvenire - a i vremenski su se preračunali, prvoga su dana jedva uspjeli kupiti kruh.

„Zgodno je bilo taj prvi dan kad smo došli gore - cijelog ga potrošiš na prijave, tehnički pregled, slaganje kampa… Dok smo mi to sve složili, još je bio dan i otišli smo do grada nešto pojesti. Međutim, u to je doba gore dan do otprilike pola 12, a mi smo sišli u grad poslije deset sati navečer. Sve je bilo zatvoreno pa smo jedva našli kruh i pecivo. Danima smo se hranili sa suhomesnatim što smo uzeli sa sobom. Kupiš kruh i režeš kobase, špek i to žvačeš. Kakva zdrava prehrana, kakvi napitci, shakeovi?! Kobase, špek i kruh smo jeli danima, nismo imali novaca.“ Stigao je i dan prvog treninga. Budući da staza obuhvaća lokalne ceste te kako ih stanovnici trebaju tijekom dana, tako se treninzi održavaju rano ujutro i predvečer, kada su ceste zatvorene za promet.



Sve počinje oko pola pet, a ustajanje je već u pola četiri, kaže Emil. Treba se razbuditi, odjenuti, obaviti tehnički pregled prije svakog izlaska na stazu. Suci imaju karton svakog motocikla i vozača u koji bilježe sve što ne valja. To se do sljedećeg pregleda mora riješiti. Nadalje, sunce je za vrijeme treninga podosta nisko pa vozačima stvara velike poteškoće. Kao dodatna otegotna okolnost Emilu je bilo i nepoznavanje staze. Naime, nikada prije nije vidio čak ni video-snimku vožnje po stazi. „Prvi put se voziš po nečemu dugom 60 km i nema šanse da zapamtiš stazu. Sad kad razmišljam, bolje da nisam vidio snimku jer da sam vidio kako se vozi i kojim brzinama, ne vjerujem da bih išao. I danas kad gledam neke snimke, naježim se od straha. A ja sam bio kreten koji je to isto radio!

Probali smo po stazi ići i autom, pisao sam zavoje, orijentire, markere; ta kuća, tri lijevo, dva desno… Ali kad kreneš stazom, nakon tri minute nemaš pojma gdje si. Rezultate rade ljudi koji gore praktički žive.“ U trening svakih 30 sekundi startaju dvojica vozača, a u utrku u istom vremenskom razmaku po jedan. Početak nije bio lak. Trebalo je ispuniti normu, a za nekoga tko je prvi put na Manu, to je iznimno težak zadatak. „Završio prvi trening, a meni do norme fali neeevjerojatno puno, više od dvije minute! Znam da su mi sve lađe potonule. Sjećam se da sam pitao ‘Dac, kud smo mi to došli?! Zašto? Kako ćemo?“ Slična su se pitanja vrtjela većinu od sedam dana treninga. Međutim, ugodno iznenađenje stiglo je pretposljednjeg dana. „U pretposljednjem sam treningu uspio uhvatiti normu. Prozovu oni moje ime u ‘press-officeu’, na što sam se prepao, mislio sam da sam diskvalificiran. Kad, oni meni daju - mislim - 780 funti. Svatko tko uspije napraviti normu, dobije novac. Da ne pričam kako smo skakali… Tada sam ja, na sreću, bio taj koji je dao novac Dacu i Mariju da si kupe suvenire.



“ Kada je postigao normu, pao mu je kamen s leđa. Znao je da je napravio što je trebao. Što god se dogodilo u utrci, važno je bilo samo da će u njoj sudjelovati. Čak se i za samo startanje dobiva određena novčana nagrada. To je velik posao, kaže on. „Otočani žive za utrke. Vrlo su često upravo stanovnici suci, redari, pomažu u uređenju staze. Ima i kafića u kojima kraj tebe - dok sjediš - projure motori 280 km/h.“ No, utrka je donijela nove probleme. „Cijeli prvi krug prošao mi je u ‘Pazi! Pazi! Pazi!’. U drugom su mi krugu pokazali crnu zastavu jer su primijetili da mi je pukao nosač oklopa. Morao sam stati i htjeli su me isključiti, što je u mojoj glavi bilo jednostavno neprihvatljivo. Iz publike je došao komad ‘drota’, povezao sam oklop i dobio dozvolu da odem do boksa. Nije trajalo predugo, dvije ili tri minute, ali ti se čini kao godina. U boksu smo to na brzinu uspjeli sanirati. Jače plastične vezice su nam dali dečki iz susjednog boksa u kojem je bio Joey Dunlop. Suci su rekli da može dalje.“

Utrka se vozi šest krugova, što odgovara dužini od 363 km, a goriva je u spremniku dovoljno za dva kruga. Nakon popravka i tankiranja, Emil je ušao u treći krug sa strahovitim bolovima u vratu od grča. Ali može i gore - u četvrtom krugu puca mu nosač okretomjera, no to nije prijavio komisiji. U petom mu se krugu javio i umor u rukama. „A šesti krug je“, s osmijehom kaže, „nešto fantastično! Uopće nije bitno koji si, što si. Svima koji su ušli u šesti krug cijela publika plješće, tako da je osjećaj bio predobar.“ Pravo slavlje čekalo je u parku vozača, gdje ga je dočekala njegova ekipa. „Ulazim u parc fermé, Dac čeka, plačemo k’o budale obadva, zagrljeni… On i ja smo stvarno razvili neki odnos, ne samo zbog Mana, nego čak i prije, a posebno poslije toga.



Da nije bilo Daca, ne bih ja Man vidio sigurno. Nema šanse da bih sam to uspio organizirati, isfinancirati, uopće razmišljati o tome da krenem gore. Sve je to zapravo njegova zasluga. Ja sam samo odradio svoj tehnički dio.“ Doma su žurili kako bi stigli na prvenstvenu utrku na Grobniku i uspjeli su. No, nakon Mana sve je bilo presporo, iako je vrijeme koje je postigao tada bilo 1’39,2, što je bilo vrlo respektabilno, ujedno i njegovo najbrže vrijeme na našoj stazi. „Još sam bio u onom filmu gdje se voziš peta, šesta, do kraja, stalno iznad 200“, objašnjava. Kad se dojmovi slegnu, tek se tada složi prava slika. Tek su po povratku shvatili što su napravili, gdje su bili. Kaže da je možda i bolje da mu sve isprva nije bilo jasno jer bi ga još više opterećivalo. Ovako je entuzijazam prednjačio te je pokušao dati sve što zna, mogao se bolje koncentrirati i upustiti se u neizvjesnost Mana i njegovih tajni. Kaže da je najvažnije bilo da su uspjeli napraviti normu i završiti utrku. Sami su sebi dokazali da „s dva ključa 10, 13, mi to možemo; i s kobasama!“ Napravio je nešto veliko, ali je ostao skroman.



„Pametno smo to napravili, sve je završilo sretno. Sve vidiš po reakcijama ljudi. Ja nisam tip koji voli doći i pričati o tome. Često mi zna biti neugodno kad mi dolaze ljudi koje ne znam, a negdje su o tome čitali, pa mi prilaze i čestitaju. Više sam tip koji će si na utrci pored nekog boksa složiti kamp i uživati u svom miru. Mislim da ne bih mogao biti zvijezda.“ Emil je još uvijek jedini Hrvat koji je otišao na IOM TT. Na pitanje bi li sve ponovio, odgovara: „Ne znam bih li opet vozio. Sad da idem, pregledao bih mnogo videa i naučio stazu. Kad bi mi sve financijski bilo pokriveno, bilo bi mi jasnije želim li to ponovno ili ne. S druge strane, postoji TT Manx za starije motore. To mi je malo zanimljivije.“

 Iako kaže da je Man psihički vrlo naporan, smatra da se sve isplati jer pričinja strašno zadovoljstvo. U ukupnom je poretku svoje klase završio na 36. mjestu od 88 natjecatelja, no u klasi novaka, odnosno ‘newcomera’ osvojio je izvanredno drugo mjesto, i to motorom koji je bio star osam godina! Najvažnija je utreniranost i poznavanje staze, a potom pripremljen i kvalitetan motocikl, naglašava Emil. Uvijek će dati rado savjet, pa - želite li posjetiti otok Man - znate kome se možete obratiti. Ipak, on je ondje bio i osjetio čari ‘turističkog trofeja’ o kojem većina samo sanja...





Motor-Presse Online: Automotorisport

Omiljeni motocikli: Yamaha XJ 600 Diversion 2009 Piaggio beverly 300 ie (2010.) Yamaha XJ6 2009 Kawasaki ER-6n/f BMW R 1200 GS (2010) Yamaha XT660R Honda CB 1000 R Yamaha V-max Yamaha XT 660 Z Ténéré Yamaha T-max 500 Honda VT 750 C shadow Gilera GP800 Yamaha YZF-R1 2009 Suzuki DL650 V-Strom Honda CBR 600 F (2011.) Honda CBR 1000 RR Fireblade 2009 Suzuki Bandit 650 2007- KTM 990 Adventure / S 2006-2008 Piaggio beverly tourer 300ie Honda XL700V Transalp Yamaha X-max 250 (2011.) BMW K 1600 GTL (2011.) Honda CBR1000F 1993-2000 (SC24) Honda CB 1000 R/C-ABS (2011.) BMW R 1200 R/Classic (2011.) Aprilia RSV4 Factory APRC SE (2011.) Vespa PX 125/150 (2011.) Honda Crossrunner (2011.) Aprilia RS4 125 (2011.) Yamaha FZ1 Fazer Kawasaki Z 1000 SX (2011.) Aprilia Tuono V4 R (2011.) Ducati Diavel (2011.) Piaggio Typhoon 50 2T (2011.) Honda CBF 600 N Aprilia RS 125 Suzuki GSX-R 1000 2009 Yamaha YZF-R125 Kawasaki ZX-10R (2011.) Kawasaki Ninja 250 R Aprilia Dorsoduro 1200 (2011.) Suzuki SFV650 Gladius 2009 Megelli sport 125 R Aprilia Shiver 750 GT Suzuki GSF1250 S ABS bandit KTM 690 Duke BMW K 1600 GT (2011.) Kawasaki VN 900 Classic Yamaha XT660X Suzuki GSX-R 600 (2011.) BMW G 650 GS (2011.) Piaggio MP3 Yourban 300 ie (2011.) Ducati 1198 SP (2011.) Kawasaki KLR650 / R BMW S 1000 RR Honda CBR 125 R (2011.) Honda CB 600 F/ABS (2011.) Aprilia NA 850 Mana 2007- Moto Guzzi Stelvio 1200/NTX (2011.) KTM RC-8 R (2011.) Yamaha FJR 1300 AS Aprilia Pegaso 650 Strada 2005- KTM Duke 125 (2011.) Suzuki GSX-R 750 (2011.) Ducati Monster 1100 evo (2011.) Yamaha YZF-R6 2008- Aprilia RSV 4 R Honda VT 750 Shadow Spirit Yamaha XVS 1300 A Midnight Star Yamaha TDM850 1996- BMW K 1300 GT 2009 Hyosung GT 250 R MV Agusta F3 675 (2011.) Yamaha XJ6 (2010.) Kawasaki Z 750 R (2011.) Honda CBF125 Moto Guzzi Nevada 750 Anniversario (2011.) Triumph Daytona 675 R (2011.) Kawasaki W 800 (2011.) Honda VFR 800 2003- Honda NTV 650 (RC 33, 1995-ös évjárat) BMW R1200GS 2007 Gilera Nexus 300 i.e. Honda CBR 250 R (2011.) Honda CB600F Hornet 2007- Moto Guzzi Norge GT 8V (2011.) Suzuki GSR 750 (2011.) Ural 750 (2003) Yamaha SR125 1997- Yamaha FZ6 / Fazer S2 2007- Honda CBF 600 S Triumph Speed Triple (2011.) Triumph Tiger 800 (2011.) Kawasaki VN 1700 Voyager Custom (2011.) Triumph Tiger 800 XC (2011.) Honda VTX 1800 Honda SW-T 600 (2011.) Ducati 848 evo (2011.) Honda CB 1300 2008 Moto Guzzi V7 Racer (2011.)