2009-06-10 , Autor: Kristijan Tićak, Slike: Kristijan Tićak

Japan ima četiri velika otoka - Hokaido, Honšu, Šikoku i Kiušu. Orašje je od tih otoka udaljeno oko deset tisuća kilometara zračne linije, ali ga domaći motoristi ipak na neki način smatraju dijelom „japanskog teritorija“. Naime, u tom gradiću u bosanskoj Posavini na obali rijeke Save gotovo svaka garaža ili dvorište kriju bar jednoga japanca, naravno - na dva kotača.

Što je razlog te velike doze „samurajske“ strasti? Motociklizam je na tom području duboki narodni običaj koji ne samo da se ukorijenio, nego se tijekom posljednjih dvadesetak godina u značajnoj mjeri i intenzivirao. Miris benzina i spaljenog ulja osjeća se u svakoj od uskih ulica kojima je Orašje isprepleteno, a vrišteći zvuk rednih četverocilindraša doslovce dolazi sa svih strana.

Rapsodija nervoznih motora i uključivanja limitatora okretaja te pucanja iz ispušnih topova vrhunac dostiže prvoga vikenda u svibnju. Tada ulicama Orašja i ostalih naselja - Donje Mahale, Tolise, Matića, Kopanice i Vidovica - prolazi defile kojem, kao u doba najidiličnijeg socijalizma, s oduševljenjem ispred svojih kuća mašu i kliču svi žitelji. Ove je godine na defileu bilo oko 1500 motocikala!

Iako su „prema kazivanju svjedoka“ (citat iz knjige Povijest motociklizma općine Orašje) motocikli prvi put na tom području viđeni 1932. godine, moto scenu Orašja prepričat ću iz svog aspekta, počevši od dana kad sam Orašje prvi put posjetio.

Bio je to moj prvi samostalni odlazak na moto susrete i, naravno, na mom prvom japancu - kawasakiju GPX 500 R - te, naravno, na prve susrete koji su se u Orašju održavali! Godina je 1991. Godina koja će se kasnije pokazati prijelomnom za cijelo ovo podneblje.

Iz Osijeka smo krenuli organizirano, u skupini od dvadesetak motocikala. Put od samo stotinjak kilometara koji je vodio kroz Antunovac, Ernestinovo, Vinkovce i Županju prevezli smo u manje od sat vremena. Nisam ni slutio da se istim putem neću vratiti. Štoviše, tom cestom neću se provesti idućih osam godina.

Tog dana, prvog svibnja 1991. otišli smo na prve moto susrete u Orašju, a vratili smo se u Slavoniju koja je zakoračila - u rat. Nakon što su paravojni odmetnici postavili barikade na cesti između Vinkovaca i Osijeka, svijet mi od toga trenutka više nije bio isti. Slijedio je rat u Hrvatskoj, kasnije i u Bosni. No, ni ratovi, ni rušenje mosta koji je povezivao dvije savske obale, a ni mala skela koja je mogla prevesti samo desetak automobila i nešto motocikala, iz Orašja nisu uspjeli otjerati dobar motociklistički duh koji se tamo osjeća u svakom dahu.

Moto klub Posavac Orašje nije se odrekao organizacije moto susreta ni kad je rijetkima bilo stalo do toga. Kao recimo 1993., kad je rat na ovim prostorima plamtio i kad su mnogobrojni kafići u centru bili prekriveni debelim drvenim fosnama i naslagama vreća ispunjenima pijeskom. Niti, recimo, 1995., kad je upravo prvog svibnja u Hrvatskoj počela akcija Bljesak. Orašje je, samo dan nakon održavanja susreta, bilo strahovito pogođeno artiljerijskim i pješačkim napadima.



Veliki ljubitelj japanskih motocikala i čovjek koji je u velikoj mjeri stvarao modernu moto scenu u Orašju - Pavo Stanić - u tom je napadu teško ranjen. Međutim, Pavu ni gubitak stopala i potkoljenice nije obeshrabrio - i danas se vozi na motociklima i uživa u njima. I ne samo on, nego i njegova cijela obitelj - kći i sin. Supruga vozi - skuter.
- Ma da ne bi još i njoj registrirao motor. Znaš ti, Kristijane, koliki bi mi to trošak bio! Nas četvero, četiri registracije!
Vjerujem. Bilo kako bilo, cijela obitelj Stanić vozi se na dva kotača!

Većina prijatelja koje sam upoznao u prve dvije, tri godine održavanja moto susreta u Orašju i danas je vjerna motociklima. Kao, primjerice, Samir Bečević zvani Šuke, koji je početnu euforiju Suzukijevom serijom GSX-R zamijenio zastupanjem druge japanske tvrtke - one iz Iwate! Danas s jednakim žarom prodaje motocikle kao što ih je nekad vozio. Naravno, i dalje ih i vozi!

Specifičnost je Orašja svakako suzuki GSX-R! Općenito, ne sjećam se da sam igdje (a proputovao sam puno) vidio toliki postotak GSX-R-ova kao u Orašju. Ima ih valjda više nego u Hammamatsuu gdje se proizvode! Dok sam vlasnike suzukija GSX-R-a „postrojavao“ za fotografiranje ispred benzinske crpke Kod Faruka, Ivica Filipović zvani Ćorak dobacio je:
- Znaš, Kristijane, ja ti suzuki ne bi vozio ni da me slikaš i staviš u Bibliju!
Očito se radi o nekim neraščišćenim računima koji su samo njima dvojici poznati.

U Orašju ćete, osim mnoštva GSX-R-ova, vidjeti još dosta toga. Tako, recimo, fratar franjevačkog samostana u Tolisi (jedan od najstarijih samostana u ovom dijelu Europe) fra Marijan Živković - vozi motocikl, i njegov brat također. Uz to priprema i muzej u okviru samostana u kojem će izložiti neke knjige iz 16. stoljeća, no isto tako moći ćete vidjeti - pogađate - i motocikle.

Jedanestogodišnji Ismail Lipić već je pet, šest godina uključen u defile moto susreta, a poznati glumac Ivo Gregurević svoj harley najradije parkira pored autentičnog ribljeg restorana Brod na Savi. Poznanik Grbo, svojim suzukijem je za vrijeme susreta – srušio kapelicu!

U Orašju su svi doslovce, ali baš svi - ludi za motociklima, i to je ono što njihove susrete čini specifičnima u mnoštvu ostalih. Dakle, nije to ni količina ispijenog alkohola, ni bezbroj zapaljenih guma i turiranja motocikala do iznemoglosti, a još manje nekakav megakoncert. U Orašju je atmosfera jedinstvena zbog osjećaja pripadnosti cijele zajednice, koja doslovce živi godinu dana za taj događaj. U to vrijeme planiraju se godišnji odmori, a oni koji su život našli negdje u inozemstvu tada obavezno navrate u rodni kraj. Takav entuzijazam i takva strast doista se rijetko sreću.

Čovjek koji nosi velike zasluge i bez kojega bi susreti u Orašju bili nezamislivi predsjednik je MK Posavca i jedan od njegovih utemeljitelja - Kruno Draganović.
- Najomiljeniji mi je u kolekciji njemački snob iz 1920. godine. Pokojni brat našao mi ga je u Njemačkoj - točnije, ramu i neke dijelove mašine. Onda sam ga ja dio po dio kompletirao i sastavio. Jako su mi dragi i jawa iz 1936. i engleski JAP iz 1921.
To su samo neki od 35 motocikala koje veliki ljubitelj oldtimera iz Matića ima u svojoj garaži. Pred njegovom kućom je jawa iz koje rastu ruže, a u dvorištu i neki novopridošli motocikli koji se tek spremaju za restauraciju.

Tradicionalne europske marke poput BMW-a, Triumpha ili Jawe jedino su što Krunu zanima u svijetu motociklizma, dok - kako on voli reći - „mladost“ voli nešto drugo - japance. Za iduću godinu Kruno ističe da je velika za MK Posavac. Već sad počinju raditi na organizaciji jubilarnih, dvadesetih susreta. Bit će sigurno veličanstveni i posebni, kao i svaki put dosad.
Znam, jer sam na svakom dosad bio. Devetnaest godina zaredom. Nadam se i dvadesetima.