2009-12-03 , Autor: Goran Neferović, Slike: Goran Neferović

Nakon prošlogodišnjeg putovanja u Crnu Goru ove smo godine odlučili u drugom smjeru - na Zapad. Jug nam više nije zanimljiv, a Istok još manje. Kratki dogovor s kolegom Grbom i krećemo na put na naše dvije „suze“. Kraj je lipnja, vrijeme je dobro, a dionica utvrđena - preko Dolomita u Švicarsku, točnije u grad Biel u okolici Berna. Krećemo iz Bregane prema Delnicama pa u Sloveniju preko Broda na Kupi. Tu nas odmah poslije granice zaustavlja slovenska policija. “Braća“ Slovenci uzjapurili su se kao purani, no tenzije ubrzo smiruje Grbina internacionalna iskaznica Specijalne policije. Samo što na kraju s njima nismo popušili lulu mira!



Prolazimo Bovec i spavamo u Austriji, u bungalovu za 20 eura po osobi. Nizozemac, kodnim imenom Fritz, koji radi na smještaju poslije otprilike pet piva govori nam da ima rodbinu u Pijaču. Budući da smo se pravili da znamo gdje je to, dopustio nam je da pijemo domaću šljivu od maraske iz Pijača. Kasnije smo shvatili da nije Pijač već Bihać, ali je to ujutro bilo manje važno.



To je jutro bilo poprilično mamurno, ali ne popuštamo. Preko Brennera stižemo na Passo di Monte Giovo s visinom od 2094 metra. Nakon napornog dana spavamo u Lassu, hostelu iz 1410. godine koji još uvijek tako izgleda. Samo mjesto je na istoj nadmorskoj visini kao da je na vrhu Žumberačkog gorja, samo što je tu sve živo i prepuno turista. Spavanje s doručkom platili smo 28 eura.



Sljedeće jutro promatramo kartu i planiramo dalje. Čini nam se da nam se na putu prema Švicarskoj ispriječio samo prijevoj Stelvio, a potom laganica vožnja po Švicarskoj. Ubrzo nakon polaska ustanovili smo da nije samo Stelvio pred nama, već su se počeli redati prijevoj za prijevojem. Najprije Stelvio na čak 2757 metara nadmorske visine, pa zatim Fluelpass na 2383 metra te naposljetku Oberalpass na 2046 metara. Osim s neplaniranim prijevojima muku mučimo i s kišom koja lije cijeli dan i, premda imam „nepromočivu“ tank-torbu, sve što nosim sasvim se natopilo vodom.



Uz mokru odjeću tako ostajem i bez fotoaparata pa vam stoga i pišem ovaj putopis. Možda mi se posreći pa ga nadoknadim vašom nagradom. Napokon se spuštamo s posljednjeg prijevoja u dolinu, a ja govorim Grbi kako mi je već pun kufer današnjeg puta jer je već četiri sata poslijepodne, a do odredišta i dogovorene punjene paprike imamo još oko 300 km. Zato izlazimo na autocestu, ali nije nam baš jasno kako se plaća cestarina jer nigdje ne vidimo naplatne kućice. Nakon otprilike 100 kilometara autoceste stajemo na benzinskoj crpki, a domaći čovjek na BMW-ovom GS-u staje da nas upozori da za vožnju autocestom moramo imati vinjetu. Usput, primijetili smo da 95 posto motocikala koje smo susreli su BMW-i, najčešće GS-ovi.



Vinjeta košta 40 franaka za godinu dana što je oko 200 kuna. Uzmemo li u obzir naše cijene, a Sloveniju da i ne spominjemo, to uopće nije mnogo. Naime, vinjeta mora biti zalijepljena na skrivenom mjestu tako da je stavljam pod sjedalo, a Grba ispod kofera iako nam nije jasno zašto. Nastavljamo dalje i konačno oko 20 sati stižemo na još toplu punjenu papriku. Umor i klopa spremaju nas u krevet te do sutra spavamo snom pravednika.



Ujutro Grba i ja odvojeno nastavljamo svoj put. Dok on ide dalje prema Pirinejima, Andori, Baskiji… ja ostajem i krećem ususret svojoj sudbini. Naime, odlučujem ostati u Švicarskoj da se oženim radi radne dozvole. Nakon razlaza pripremam se za „čvenk života“, no stvari ne teku prema planu. Grba se sa svog puta po mene vraća tri dana ranije jer mu je supruga u Hrvatskoj ozlijedila nogu pa mora nazad. U to sam vrijeme taman imao dogovoren spoj, no zbog nastale situacije napuštam sve s obećanjem da ću se vratiti.



Osam dana poslije dolaska u Švicarsku, „neobavljena posla“ vraćamo se kući preko Wartha i Insbrucka. Noć nas još jednom lovi u Italiji pa spavamo u nekakvom prenoćištu koje plaćamo 32 eura po osobi za noćenje i doručak. Usluga je izvrsna, a obojica zaključujemo da bi ovi naši turistički djelatnici s obale mogli malo potegnuti gore da nauče što su cijene i što je dobra usluga.



Pakiranje i pravac Kranjska gora, no umjesto autoceste izabiremo staru cestu. Kakva autocesta i vinjeta kada je ovdje pogled veličanstven, a asfalt izmišljen. No, gle čuda, Slovenci poskidali sve prometne znakove za okolne puteve i stalno te vode na autocestu. Baš se pitamo zašto. Nismo baš pretjerano pripremljeni za tu situaciju, nemamo kartu pa se cijeli dan motamo po Sloveniji da bi napokon pred noć ugledali svjetla Bregane. Prelazimo granicu i odmah stajemo da poljubimo hrvatsku zemljicu.



Još malo i kod kuće smo, a polako nas preuzima umor pa sanjamo kako sjedala naših „suza“ preko jednog hladnog piva mijenjamo za krevet. U pet dana puta prevezli smo oko 3000 km, u Švicarskoj sam boravio pet dana - znate već radi kojeg „posla“, a Grba je za to vrijeme odvozio dodatnih 3000 km. Kada smo izračunali troškove, ispada da nas je put po danu koštao oko 60 eura za spavanje, klopu i benzin. To uopće nije strašno pa ćemo čim prije ponovno na Zapad. Bude li me moja Švicarka čekala za čvenk, ja već za nekih mjesec, mjesec i pol dana. No, o tome ćemo drugom prilikom.