Motorevija
PRETRAGA
2009-01-19 , Autor: Ozren Buriša, Slike: Ozren Buriša
Bookmark and Share

Zahvaljujući zaljubljenicima u motocikle svih rasa i dobnih skupina legendarno londonsko motociklističko okupljalište Ace Cafe živi i danas

„It's like having fun while you work!“, oduševljeno priča Marco G., nakon što sam ga priupitao kakav je osjećaj raditi u legendarnom Ace Cafeu. „Working at the Ace is the best thing that ever happened to me!“



Hladna je jesenska noć u Londonu, ali parkiralište u Stonebridge Parku ipak je popunjeno. Motocikli svih vrsta, od onih trkaćih preko streetfightera pa čak i do ponekog choppera, pokrivaju veliki dio otvorenog prostora, a oko njih se vrzmaju vlasnici. Osjećam se kao da iščekujem jedan veliki događaj koji počinje za nekoliko minuta, zbog kojeg su se svi ovdje skupili i zbog kojeg konstantno pristižu novi i novi motociklisti. Međutim, posebnog događaja nema. Večeras je u Ace Cafeu naprosto Streetfighterska noć, jedna od brojnih koje se redovito održavaju na toj lokaciji, i to danas, prema onom što mi kažu, s tek prosječnim brojem posjetitelja.
Jedna slika govori tisuću riječi. No, postoje neke riječi koje bude snažne osjećaje u pojedincima da ih ni tisuće slika ne mogu dočarati. Tako je primjerice u britanskoj povijesti motociklističke subkulture „Ace“ jedna od tih riječi. Štoviše, za britanske je motocikliste Ace Cafe ikona. On je kultno mjesto koje nije samo pratilo kako povijest prolazi – on ju je doslovce stvarao.

Atmosfera koja vlada ispred ulaza upija se svim osjetilima. Miris ispušnih plinova ispunjava zrak, okružuju me zvukovi visokih okretaja motora, a pogled mi istodobno privlače i najnoviji modeli motocikala koje nudi tržište te „unaprijeđeni“ klasici u koje su vlasnici utrošili tjedne i tjedne mukotrpnog rada. Uz tu tehnologiju koja mi je pred očima, teško je i zamisliti davnu povijest iz koje Ace vuče svoje korijene. Na moju sreću, tu su i motociklisti stare generacije koji mi pomažu da uplovim u to drugo vrijeme.

Dakle, sve je počelo još 1938. Na sjevernom dijelu Londona izgrađena je autocesta poznata kao North circular road, a uz nju se pojavila i potreba da se sagradi odmorište za vozače kamiona. Stoga je začet Ace Cafe. Međutim, već početkom rata iduće godine zahvaćen je u bombardiranju željeznice i srušen je do temelja.
Njegovo djetinjstvo nastavlja se tek poslije rata, 1949. godine. Namjena je još uvijek ista, ali u društvu su nastupile promjene koje će zauvijek promijeniti i Aceovu srž. Naime, mladi su u tim danima na raspolaganju imali tri stvari koje su definirale njihovu generaciju. Prvo, imali su novac. Osobito u kasnim 50-ima prošlog stoljeća, ekonomski je napredak u društvu stvorio podlogu nužnu za stvaranje nove subkulture. Zatim, imali su rock n' roll koji je odigrao ključnu ulogu u pokretu „buntovnika u kožnim jaknama“ te bio upravo ono što su ti mladi, zasićeni tadašnjim društvenim normama, tražili. I konačno, treći faktor bili su motocikli.

Tako bismo ustvari Ace Cafe mogli nazvati fuzijom motocikala i rock n' rolla. Naime, Japan je zbog poraza u ratu bio još u pelenama te je monopol na tržištu motocikala sa svojom blistavom industrijom brzih dvokotača držala Velika Britanija. Imena kao što su BSA, Triumph i Norton nisu imala konkurencije. Uz to, njihovi su motori bili najbrži, najglasniji i najuzbudljiviji, kao stvoreni za mlade rokere. Također, zanimljivo je da se u svojim počecima rock uopće nije puštao na radiju, ali je taj nedostatak nadomještao jukebox u tim kafićima.
Dakle, mladi bajkeri tog vremena trebali su svoje okupljalište. Mjesto koje će biti na brzoj cesti, gdje će se slušati rock n' roll i susresti drugi ljudi s istom životnom filozofijom. Odmorište za kamione, Ace Cafe, bio je na takvoj cesti i radio je 24 sata dnevno. Idealni uvjeti pretvorili su ga u to mjesto. Sa statusom okupljališta za motocikliste, Ace Cafe je ušao u svoju zrelu životnu fazu i ubrzo postao legendom.



Još uvijek stojim pred ulazom i slušam priče Aceovog starosjedioca koji dobro poznaje svaki djelić njegove prošlosti, ali mi ipak povremeno ukradu pažnju kaskaderi koji projure po cesti. Izuzetno vertikalna vožnja na stražnjem kotaču, dugo zaustavljanje na prednjem u tom me trenutku pozivaju da se koncentriram na njih. Moj sugovornik, s druge strane, nije nimalo impresioniran i čini se da ih nije ni primijetio. Naime, akrobatska vožnja, a katkad i utrke, sastavni su dio redovitih okupljanja u Aceu.

U ranijoj povijesti, međutim, utrke su bile sastavni dio života mladih rokera. Primjerice, dečki s nadimcima Chilly Willy ili The Rapido Kid, koji su vozili motore s jednako tako domišljatim imenima – voodoo ili genghis Khan, tu su dolazili radi utrka koje su se održavale ili od kafića do kafića, ili se radilo o „Record racingu“. Naime, te su utrke obilježile tu vremensku epohu, a radi se o sljedećem. Ubacite novčić u jukebox i pustite pjesmu Chucka Berryja ili Eddieja Cochrana. Izađete iz Acea sa svojim protivnikom i sjednete na motocikl. Stanete usporedo s njim, upalite motor, turirate ga te na znak treće osobe okrenete ručicu gasa i pojurite s parkirališta. Prođete zadanom rutom prema dogovorenoj točki i vratite se nazad, ostavite motocikl vani, uđete u Ace Cafe i čujete kraj svoje pjesme. Utrka je završena.

Poslije razgovora s tim starim čovjekom, i ja ulazim u Ace Cafe. Tamo otkrivam iznimno specifičnu retro atmosferu sličnu 60-ima i ugledam vrlo šaroliko društvo – od tinejdžera do stare garde, različitih rasa i nacionalnosti, a spaja ih strast prema motociklima. Neki posjetitelji nisu čak ni vozači motora, a ima i običnih turista koji su došli da iz prve ruke saznaju – što je to kod Acea tako posebno? U ranim 60-ima situacija je bila drukčija.

Naime, obični ljudi nisu dolazili u Ace, već su izbjegavali rokerska mjesta, pa i rokere. Mladi su bajkeri ilegalne utrke organizirali od samih početaka, a kada je donesen zakon o ograničenju brzine, to im je bio samo dodatni izazov. Uz to, divljim stilom života plašili su konvencionalno društvo. Čak su i u Vladi katkad diskutirali o mjerama koje moraju poduzeti protiv njih, a nisu izostale ni česte sudske tužbe u kojim su meta bili ti takozvani tune-up boysi. Također, mediji su ih predstavljali u mračnom svjetlu, a protiv optužbi su se branili govoreći da ih napadaju samo radi kožnih jakni. No, istina je bila da je njihov slobodan stil života plašio obične ljude. Oni su vozili brzo i glavni im je cilj bio postići „The ton“ – tada impresivnu brzinu od 100 milja na sat. Povrh toga, zbog te težnje stvoren je i cafe racer, efikasan motor sa stilom. Sve što ne služi ubrzavanju, kočenju ili skretanju je uklonjeno i tako je postignut agresivniji izgled.
Večeras gledam nekoliko zanimljivih streetfightera agresivnog izgleda, ali i lijepu kolekciju tvorničkih modela. Svi su tu strastveni zaljubljenici u motocikle i iznimno su otvoreni – samo pokažete zanimanje i za nekoliko minuta već razgovarate s grupom vozača. Već i sama činjenica da nosim fotoaparat otvorila je mnoge zanimljive razgovore tijekom kojih su vlasnici hvalili svoje uratke na motorima. Tako mi je jedan i bez pitanja počeo pokazivati svoj K 1200 S i uvjeravao me da ga je vozio brzinom višom od 190... milja na sat. Drugi su pak prepričavali svoje priče o ilegalnim uličnim utrkama koje su danas znatno rjeđe, ali ih ipak ima. No, moj je favorit bio Nick H. i njegov streetfighter koji je privlačio poglede i zaslužio nekoliko mojih fotografija.

Isto tako, valja reći da su uz osjećaj slobode dio svakodnevice i padovi. Bilo ih je u prošlosti, ima ih i sada. Budući da se lani nakon notornog sudara motociklista sa stražnjim dijelom autobusa dogodila teška nesreća, sredinom ove godine razmatrala se čak i opcija zabranjivanja zloglasnih streetfighterskih nedjelja. Međutim, to se na kraju nije ostvarilo. Najbliže gašenju Ace je bilo 1969. Krajem 60-ih i vremena i kultura su se promijenili, započeo je rat u Vijetnamu, a na snagu je došla nova generacija mladih. Na kraju svoje zrele faze Ace se ugasio i bio mrtav punih 25 godina.

No, nedavno se dogodio preokret. Posljednja životna faza te legende je uskrsnuće započeto 1994. Naime, na inicijativu Marka Wilsmorea na izvornoj se lokaciji organiziraju veliki događaji i Ace se ponovno otvara. Te godine skupilo se ukupno se skupilo 12.000 ljudi, a u narednim je godinama ta impresivna brojka dalje rasla. Kulminaciju je doživio 2001. na službenom ponovnom otvaranju, a te je godine prema procjenama podizanje Ace Cafea iz pepela došlo proslaviti oko 75.000 poklonika.
Prema svemu sudeći to nije samo kultno mjesto koje ima svoju povijest – Ace ima i budućnost. Njegov plan je živjeti vječno. Vremena se mijenjaju, ali motocikli se razvijaju. Ni glazba ne ostaje ista, a onaj je duh još uvijek tu. Osim toga, kažu da Ace ima religiozni značaj za ljude koji dijele strast prema motociklima ,a ja sam zadovoljan što sam okusio barem djelić njegove vrijednosti.

I sada napuštam Ace Cafe. Dok koračam uz North circular road, krećem se rutom na kojoj su se nekoć održavale utrke. Odlazeći s parkirališta skrećem ulijevo i prolazim ispod željezničkih vijadukata. Nakon uzbrdice stižem do semafora. Crveno svjetlo. I na lijevoj i na desnoj strani cesta je pregledna, a to je očito bilo dovoljno da prolazak kroz crveno mnogima bude prihvatljivim rizikom. Zatim započinje dionica ceste duga više od jednog kilometra. Prilika je sada. „The ton“ mi je nadohvat ruke. Brzinomjer samo što ne pokazuje čarobnu brojku od 100 milja na sat, a ja se vraćam u Ace Cafe kao pobjednik. Jukebox još pušta istu pjesmu.





Motor-Presse Online: Automotorisport

Omiljeni motocikli: Yamaha XJ 600 Diversion 2009 Piaggio beverly 300 ie (2010.) Yamaha XJ6 2009 Kawasaki ER-6n/f BMW R 1200 GS (2010) Yamaha XT660R Yamaha T-max 500 Suzuki DL650 V-Strom Honda VT 750 C shadow Honda CB 1000 R Yamaha XT 660 Z Ténéré Yamaha FZ1 Fazer Gilera GP800 Honda CBR 1000 RR Fireblade 2009 Yamaha YZF-R1 2009 Honda CBR 600 F (2011.) KTM 990 Adventure / S 2006-2008 Suzuki Bandit 650 2007- Yamaha V-max Honda XL700V Transalp Yamaha X-max 250 (2011.) Yamaha XT660X BMW K 1600 GTL (2011.) KTM 690 Duke Honda NTV 650 (RC 33, 1995-ös évjárat) Honda CB 1000 R/C-ABS (2011.) Piaggio beverly tourer 300ie Yamaha YZF-R125 Suzuki GSX-R 1000 2009 Yamaha XJ6 (2010.) Gilera Runner 50 SP Vespa PX 125/150 (2011.) Aprilia RS 125 Honda CBF 600 N Honda Crossrunner (2011.) BMW R 1200 R/Classic (2011.) Honda CBR1000F 1993-2000 (SC24) Kawasaki Z 1000 SX (2011.) Aprilia RS4 125 (2011.) Aprilia RSV4 Factory APRC SE (2011.) Aprilia Tuono V4 R (2011.) Suzuki GSF1250 S ABS bandit Ducati Diavel (2011.) Yamaha FJR 1300 AS Kawasaki VN 900 Classic Kawasaki Ninja 250 R Kawasaki ZX-10R (2011.) Aprilia Dorsoduro 1200 (2011.) Yamaha FZ8/fazer 800 Piaggio Typhoon 50 2T (2011.) Honda VT 750 Shadow Spirit BMW K 1600 GT (2011.) Suzuki GSX-R 600 (2011.) Yamaha YZF-R6 2008- Aprilia Shiver 750 GT Suzuki SFV650 Gladius 2009 Piaggio MP3 Yourban 300 ie (2011.) Megelli sport 125 R Honda VFR 1200 F BMW S 1000 RR Yamaha FZ6 / Fazer S2 2007- Yamaha YZF-R6 2006-2007 BMW G 650 GS (2011.) Suzuki DL1000 V-Strom Gilera Nexus 300 i.e. BMW K 1300 GT 2009 Honda CBR 125 R (2011.) Aprilia NA 850 Mana 2007- Aprilia Pegaso 650 Strada 2005- Ducati 1198 SP (2011.) Aprilia RSV 4 R KTM Duke 125 (2011.) Honda CB 600 F/ABS (2011.) KTM RC-8 R (2011.) Moto Guzzi Stelvio 1200/NTX (2011.) Honda VFR 800 2003- Honda CBF 600 S Ducati Monster 1100 evo (2011.) Honda CB600F Hornet 2007- Yamaha XVS 1300 A Midnight Star Suzuki GSX-R 750 (2011.) Kawasaki Z 750 R (2011.) Yamaha FJR1300 Yamaha TDM850 1996- Yamaha FZ6 (S2) 2007- BMW R1200GS 2007 MV Agusta F3 675 (2011.) Kawasaki KLR650 / R Hyosung GT 250 R Honda CBR 250 R (2011.) Honda CBF125 Yamaha XP500 T-Max 2002-2007 Moto Guzzi Nevada 750 Anniversario (2011.) Triumph Daytona 675 R (2011.) Suzuki GSR 750 (2011.) Kawasaki W 800 (2011.) Moto Guzzi Norge GT 8V (2011.) Ural 750 (2003) Yamaha SR125 1997- Aprilia shiver 750