Članak | Chevap route 2022: Jedna država, tri prijatelja i 134 ćevapa
Proći Bosnom i Hercegovinom, uživati u njezinim ljepotama, ali jesti jedino i isključivo ćevape? Otkrivamo gdje se nude najbolji
Dogovor za putovanje pao je sasvim slučajno, nakon dvije ili tri rakijice još oko Božića. Kako se datum polaska približavao, tako smo prionuli poslu. Napravi logo, printaj naljepnice, naruči majice, naravno tu je i neizostavna slavonska šljivovica koju smo u pakiranju od jednog decilitra dijelili na putu. Smještaj smo odlučili tražiti na licu mjesta, što je bio promašaj. Zašto je tome tako, saznat ćete kasnije.
Iako smo sva trojica iz Slavonije, autor ovih redaka je na prisilnom radu u Zagrebu pa je mjesto susreta prvoga dana bila Stara Gradiška. I dok su dečki iz pravca Slatine do Gradiške stigli preko Papuka, ja sam odlučio autocestom. Vožnja je bila toliko dosadna da sam umjesto u Staroj Gradišci završio u Novoj. Brzinsko telefoniranje i evo nas na granici s BiH. Odmah nakon prijelaza točimo motore, gorivo je kunu jeftinije kod susjeda.
Prva 'postaja' bila je Banja Luka i ćevapi kod Muje. U planiranju putovanja raspitivali smo se gdje jesti, pa je tako došla i preporuka. Stigla je od iskusnog bajkera, no bez prevelikog opravdanja. Početak sumnje u Mujine ćevape dogodio se već pri prvom zaustavljanju i traženju adrese od domaćeg stanovništva. Prva gospođa je rekla da je problem naći, drugi gospodin je pitao zašto baš tamo... Po ugodnih 26 stupnjeva vrtjeli smo se po gradu, sve dok konačno nismo ugledali 'Kod Muje'. Već na prvu nije ulijevalo povjerenje, ali znate onu - što gore izvana, to bolja hrana. U ovom slučaju to nije bilo tako. Ćevapi su bili sitni, meso bez pretjeranog okusa, kajmak koji smo naručili više je nalikovao našem posnom siru. Ako svemu dodamo ne baš sretno osoblje što nas vidi, Mujo zaslužuje nategnutu dvojku. U ovom slučaju vrijedi ona stara da se - prvi mačići bacaju u vodu.
Put prema Jajcu uz rijeku Vrbas nešto je što uistinu treba doživjeti - s jedne strane planina s druge rijeka. Cesta je zavojita, ne baš pretjerano istrošena. Stijene na pojedinim dijelovima kao da uranjaju u prometnicu, s prirodnim tunelima. Onih, nazovimo ih pravih tunela ima, u svakome je mrkli mrak, a u jednom se oštri desni zavoj još dodatno lomi. Opreza nikada dosta. Uz samu rijeku, nažalost, nema mnogo mjesta za zaustavljanje. Što smo bliže Jajcu, to se slika s mjestima za zaustavljanje i fotografiranje mijenja. Ugibalište prije ulaska u grad jednostavno mami na odmor.
U sam grad stigli smo u poslijepodnevnim satima, bez rezerviranog smještaja. Odmah smo se bacili u potragu za apartmanima, no to je trajalo poprilično. Iako ih ima gotovo na svakom uglu, nama do večernjih sati nije pošlo za rukom pronaći smještaj. Jedan od razloga - gotovo svi nude parking, ali kada stignete do apartmana, parkinga nema. U pronalazak jednog od apartmana u ulici dobro nam znanog druga Tita, čak nam je i policija pomogla, no bezuspješno.
Na koncu, odlučili smo se počastiti hotelskim smještajem, no sve su sobe bile zauzete. Svega nekoliko metara od hotela je hostel, koji je tu noć bio naše prenoćište. Soba uredna, čista, videonadzor parkinga, dakle sve što nam treba. Osim toga, mlada dama na recepciji u vrijeme ratnih zbivanja živjela je nekoliko godina u Slatini, gradu iz kojega sva trojica potječemo. Iznimno joj je bilo drago što nas vidi. Poklonili smo joj naljepnicu i rakiju s našeg putovanja, a ona nas je smjestila u sobu za svega 200 kuna.
Nakon presvlačenja krenuli smo u potragu za ćevapima. Dvije od triju ćevabdžinica u pola osam su zatvorile svoja vrata.
Ćevabdžinica Fin jedina je otvorena. Gladni kao vukovi naručujemo dvije petnaestice i jednu dvadeseticu, uz to kajmak. Nakon što je ljubazna konobarica donijela ćevape, krenuli smo u borbu s njima. Ukusni, sočni, slani baš kako treba, u kombinaciji s lepinjom, kajmakom i lukom tope se u ustima. Konačno ono pravo od ćevapa. Rezime prvog dana - dva grada, dvije ćevabdžinice i 86 pojedenih ćevapa. Siti i mirisni od luka utonuli smo u san.
Jutro u Jajcu dočekalo nas je s ugodnih šest stupnjeva, a prije puta - prava domaća kava. Grijali smo se na suncu, guštali u kavi i planirali put prema Travniku, Mostaru, Metkoviću, Opuzenu... Od Jajca prema Travniku prati nas skromna temperatura koja nikako da se podigne. Zavojita cesta uglavnom je u sjeni što dodatno pojačava hladnoću. Nakon nekoliko kilometara situacija se mijenja, sunce postaje sve jače, a mi sretniji. Više je mjesta za stajanje i fotografiranje, pa to i koristimo. Gužve do Travnika, grada nobelovca Ive Andrića nije bilo, ulazak u sam grad prolazimo lako.
Tražimo Šarenu džamiju, nasuprot nje su Ćevapi Karalić. Ako u njihovim delicijama uživa trener svih trenera, Miroslav Ćiro Blažević, onda mora da su dobri, prva je pomisao. Parkirali smo odmah do ulaza i baš kad smo sjeli, iza nas je ušla ekskurzija s više od trideset učenika. Pogledali smo se i pomislili stižu ćevapi, ali za sat vremena, kad eto njih za deset minuta. Nismo pretjerivali s naručivanjem, svakom petica. Nakon prve stigla je i druga, toliko su dobri, jednostavno zovu na još. U trenutku našeg divljenja, dolazi ljubazna konobarica i predstavlja se kao vlasnica.
Objašnjavamo svoju rutu, a ona s oduševljenjem priča kako su ona i suprug motociklisti. Odmah ga je zvala da dođe, ali su ga poslovne obveze spriječile. U kratkim crtama objasnila nam je kako rade smjesu, gdje kupuju lepinju, kako je pripremaju... Riječ po riječ i prošla su gotovo dva sata. Ne moramo ni naglašavati da nas je Lejla, vlasnica nagovarala na baklave, urmašice, ali jednostavno nismo mogli zinuti nakon prefinih ćevapa. Fotografija, naše naljepnice i rakija za uspomenu.
Krećemo prema Mostaru. Prvotan plan bio je ući u Sarajevo i tamo pojesti ćevape, no to smo promijenili. Ćevapi u Sarajevu svima su dobro znani i svakako kada ste tamo, odaberite jednu od popularnih destinacija. Prema Mostaru idemo preko Viteza, Busovače, Kiseljaka, Konjica, pa sve do Jablanice. Na tom dijelu nismo uživali u vožnji. Sunce je nemilo pržilo, a radovi su nas zaustavljali svakih nekoliko kilometara. Pogled je bježao na vrhove Bjelašnice koji su i krajem svibnja prekriveni snijegom. Osmijeh na lice vratila je vožnja uz Jablaničko jezero, od Konjica do Jablanice.
Riječ je o akumulacijskom jezeru na Neretvi u dužini od 30 kilometara. Uz samo jezero brojna su odmorišta, kampovi, restorani, a miris janjetine cijelim putem prodire ispod vizira. Stajemo u jednom od restorana kako bismo odmorili i popili kavu. Pogled prema jezeru je fantastičan, a mirisi oko nas još spektakularniji. Istovremeno kako mi skidamo kacige, tako meštar od pečenjara skida janjca. Prizor je za poželjeti. Gledamo se sva trojica, šutimo, razmišljamo, ali ipak ne - jedemo samo ćevape.
Tako i bi, brzinska kava i put Mostara. Tamo ćemo podno starog mosta pojesti ćevape. U Mostar ulazimo u poslijepodnevnim satima uz temperaturu da smo i sami poželjeli skočiti u Neretvu. Inače, lokalni skakači odmah su nam predložili da će baš za nas i simboličnih 50 eura skočiti lastu. Nismo nasjeli na štos. Fotografije starog mosta, Neretve, kupovanje suvenira i traženje mjesta gdje ćemo pojesti ćevape s pogledom na most. Iako su nas u prvom restoranu uvjeravali da s njihove terase vidimo most, to nije bio slučaj. Ustajemo i idemo dalje. Ulazimo u restoran
Bella Vista, s čije terase pogled puca na most. Nismo ni sjeli, a konobar, iako je terasa bila poprilično puna, glasno dovikuje - ''Motoristi, desert je na račun kuće!''
Nakon što je primio narudžbu, raspituje se o putovanju, ruti, odakle smo i kamo idemo. Dok objašnjava kako su i otac i on motociklisti, mladi nam konobar pokazuje uspomenu s vožnje, ožiljak na desnoj potkoljenici od prošlogodišnje prometne. Kaže sam je kriv, od opreme je imao kratke hlače, majicu i japanke, a krenuo je samo na kavu. Ćevapi su bili ukusni, lepinja baš onakva kakva treba biti, cjelokupni dojam popravlja pogled na most i rijeku. Iako smo puni mesa, urmašice na račun kuće nismo mogli odbiti. Bile su pravo osvježenje. Mostar je bio posljednja postaja putovanja kroz BiH, a računica kaže - 134 ćevapa u dva dana.
Iduća postaja je Opuzen. Tonijev vjenčani kum već nam je osigurao smještaj. Izlazak iz Mostara obilježila je nesnosna vrućina i umor od vožnje i hrane. Tek nekoliko kilometara od grada, otvorile su se prekrasne vizure Neretve uz koju smo vozili skroz do granice s Hrvatskom. Cesta je široka, asfalt dobar, baš za uživanje. Nismo ni trepnuli, već se ukazala granica. Na dogovoreno mjesto gdje spavamo došli smo u predvečerje. Da nije riječ o običnom smještaju, shvatili smo već na makadamu koji je vodio u nama nepoznatom pravcu. Napokon građevina, mjesto gdje spavamo, i to ne bilo kakvo - spavamo u Vili Stolovi. Kasnije te večeri saznajemo da je stalni gost ovog prekrasnog imanja s čije terase Pelješac imate na dlanu, ni manje ni više nego Boris Johnson. Da, baš taj Boris. Iako nam meso nije bilo više ni na pameti, uspjeli smo pojesti dvije runde roštilja. Sve smo zalili kvalitetnim vinom tog podneblja i zaspali u stilu premijera.
Drugo jutro brzinsko spremanje i put Zadra, gdje smo odlučili prespavati. Usput smo skočili do Pelješkog mosta, šteta bi bila ne vidjeti ga kad smo na par kilometara od njega. Magistrala do Zadra u ovo doba godine posebno je zanimljiva, bez puno prometa. Stajemo tek u Trogiru kako bismo nešto pojeli. Navike su se promijenile, nakon tri dana mesa, sva trojica naručujemo tjesteninu. Od Trogira do Zadra, uz popriličan broj radova, vozimo i uživamo u vizurama obale. U Zadru smo smještaj pronašli u hostelu, sami centar grada. Večerali smo nešto lagano, popili piće i utonuli u san.
Jutro nas je dočekalo toplo, ali ono što smo jedva čekali je dionica od Zadra do Crikvenice. Nakon što smo izašli iz grada, kao da smo ušli u svojevrstan raj. Oko nas samo motocikli u oba pravca. Vizure koje pruža taj dio Hrvatske svakako trebaju biti na razglednicama. Kratko zaustavljanje u Karlobagu i na Masleničkom mostu, standardno lijepljenje naljepnica i krećemo dalje. Naš prijatelj Luka u Crikvenici otvara kafić, obećali smo doći na vrijeme. Tako je i bilo, osim toga tamo su nas čekale i bolje polovice, možda se i u tome krije dolazak u dogovoreno vrijeme. Odahnuli smo nakon puta, popili piće i onda čudo.
Alen, drugi član našeg moto kolektiva, sve vrijeme ispod sjedala motora skrivao je zaručnički prsten. U Crikvenici je uz motor parkiran na plaži kleknuo i pitao - ''Hoćeš li biti moja zauvijek?'' Nismo se ni snašli, a čovjek je već imao zaručnicu, uz gromoglasan pljesak cijelog kafića i nazdravljanje. Večera u Crikvenici i prepričavanje putovanja odveli su nas do dugo u noć. Nedjelja je značila povratak. Djevojke smo poslali autocestom, a mi smo do Karlovca vozili starom cestom. Zaustavljanje u Delnicama i štrudla od borovnica su neizostavni. Od Karlovca do Zagreba autocesta, nakon naplate Lučko, pozdrav i rastajanje. Dvojac nastavlja prema Slatini, ja završavam rutu u Zagrebu. Brojač je pokazao nešto oko 1400 prijeđenih kilometara.
REZIME
Alen: "Do Travnika su definitivno ćevapi u Jajcu bili najbolji. No onda me ljubaznost osoblja, a ponajprije struktura mesa oborila s nogu. Osim toga, ćevapi u Mostaru također su pri samom vrhu ljestvice. Ostaje žal za janjetinom. To ostavljamo za idući put."
Toni: "Ćevapi u Travniku su nešto najbolje što sam u životu jeo. Kombinacija teletine, junetine i govedine stvarno je pun pogodak. Iza njih su oni u Mostaru, slijede Jajce, a Banja Luka, nažalost, nije položila ispit."
Vanja: "Prvo mjesto svakako pripada travničkim ćevapima, Ćevabdžinica Karalić. Spoj je to vrhunske mesne recepture, fantastične lepinje, izvornog kajmaka i srdačnog osoblja. Srebro ide ćevabdžinici Fin u Jajcu, bronca Mostaru, dok je Mujo posljednji."
Zajednica | Komentari