Članak | Max Biaggi - Ponos i predrasude
Ovogodišnji prvak u Superbikeu nije u motociklizmu od jučer. Njegova povijest je duga i uspješna, no njegova osobnost većini ne odgovara. Nesuđeni nogometaš zbog ponosa i tvrdoglavosti zadobio je mnogo neprijatelja te su baš te osobine uzrokovale brojne predrasude o najpoznatijem Rimskom imperatoru nakon Cezara i Augusta
Stoički izraz lica, hladan pogled koji nerijetko skrivaju naočale te uredno održavana bradica. To je Max Biaggi na startu utrke. Na spomen tog imena ćete se naježiti, ili od strahopoštovanja i obožavanja ili pak od nesnošljivosti. Kod njega nema sredine - ili ga volite ili ne. Bespoštedan prema konkurentima, sebičan u odnosu s medijima, izrazito čvrst u stavovima - to je petostruki svjetski prvak te jedan od najuspješnijih i najpoznatijih, ali i najomraženijih vozača u povijesti motociklizma. Međutim, oni koji su upoznali pravog Maxa Biaggija, za njega imaju samo riječi hvale. No, tko je on zapravo?
Massimiliano Biaggi rođen je u Rimu 26. lipnja 1971. godine kao drugo dijete Pietra i Olge. Otac je bio glavna figura u Maxovu životu, no ne samo zato što se sinovi ugledaju na očeve, već i stoga što je majka napustila obitelj dok je Max još bio dijete.
Iako je naoko izgledao mirno i povučeno, još je kao dječak iznutra krio nevjerojatan temperament. Bavio se raznim sportovima jer je ondje najbolje mogao ispucati svu energiju. Skijanje je bilo jedna od omiljenih Maxovih razbibriga, a nizbrdo se spuštao bez ikakvog straha od brzine. No, najdraži mu je bio nogomet, a već je sa sedam godina zaigrao u lokalnom klubu gdje je Pietro bio trener. Želio je postati profesionalnim nogometašem. Sve do jedne nedjelje kada je s najboljim prijateljem Danieleom pošao na motociklističku utrku na stazu Vallelunga nedaleko Rima.
„Daniele vozi, a ja ne? E, neće ići!“, zasigurno je prostrujalo glavom tvrdoglavog, upornog i inatu sklonog Maxa. Upravo su ga te osobine pratile tijekom života te su ga na kraju dovele do naslova prvaka u Superbikeu u dobi od 39 godina, kada su već mnogi profesionalni motociklisti kacigu objesili o klin.
Usprkos očevoj brizi i nedostatku novca za bavljenje utrkama, Max je problem riješio na svoj način: pet je tjedana radio u Pony Expressu, zaradio dovoljno za opremu te je nedostatak straha od brzine sa skijaških staza prebacio na asfaltne. Za 17. rođendan dobio je motocikl, a sve ostalo je povijest.
Godinu dana kasnije dosegao je propisanu dob za sudjelovanje u utrkama. Godine 1989. ulazi u talijansko prvenstvo s hondom od 125 ccm. Otac ne samo da se s tim morao pomiriti, već je shvatio Maxovu strast te je uskočio na mjesto mehaničara i otad ga prati na utrkama.
Prvi natjecateljski koraci bili su bolni. Često je padao jer je odmah želio sve.
- Bio je nagao i nikad nije kalkulirao. No, kada bi utrku završio, učinio bi to s odličnim rezultatom - prisjeća se Daniele.
Pod svoje mehaničarsko okrilje 1990. godine uzima ga Maurizio Vitali koji se u to doba natjecao u Svjetskom prvenstvu u klasi 125 ccm. Dok su drugi na stazu dolazili kamperima i kamionima, trojac iz Rima vukao je prikolicu s motociklom pričvršćenu na stražnji kraj fiata una. Iako su im se isprva svi smijali, šest pobjeda iz sedam utrka skinule su osmijeh s lica zlobnika - Max je osvojio prvi naslov u karijeri.
Prvo pa muško dogodilo se već 1991. godine - Rimski imperator je pokorio Europu u svojoj prvoj sezoni tog prvenstva u klasi 250 ccm. Talent je zamijećen, pozivnica za VN Francuske je stigla, a Max je u svjetsko prvenstvo upisao prve bodove, osvojivši 13. mjesto s aprilijom 250.
Već sljedeće godine mlađahni Rimljanin odvezao je prvu stalnu sezonu u Grand Prixu i okončao je na petom mjestu. Tada je morao naučiti engleski koji danas tečno govori, s tek neznatnim talijanskim naglaskom. Prva pobjeda u svjetskom prvenstvu došla je već na posljednjoj utrci debitantske sezone.
Potom prelazi na hondu i skače za jedno mjesto u poretku, no nije morao dugo čekati na svoju prvu titulu svjetskog prvaka.
Godine 1994. dolazi pod Aprilijino okrilje te joj instantno donosi prvi naslov prvaka, a sebi prvu od četiriju uzastopnih titula u klasi 250 ccm. 1997. ponovno se vraća na hondu, u tim Rothmans koji je vodio Erv Kanemoto, a s kojim će ponovno surađivati u najjačoj klasi sljedeće godine.
Kada aktualni prvak klase 125 ccm Valentino Rossi dolazi u četvrtlitrenu klasu, Max prelazi na hondu od 500 ccm. Iako su se te 1998. mimoišli, nije dugo trebalo da se dva najveća konkurenta u recentnijoj povijesti motociklizma susretnu. Ipak, njihovo je rivalstvo započelo još sredinom 90-ih godina, kada se Rossi u jednoj od svojih proslava narugao Biaggijevoj navodnoj vezi s manekenkom Naomi Campbell.
U debitantskoj sezoni kraljevske klase Max postaje viceprvakom iza nadmoćnog Micka Doohana. Odmah se nametnuo kao potencijalna prijetnja. No, blesavo je prokockao prvenstvo jer je odbio odraditi kaznu prolaska kroz boks.
Tada je ujedno napravio pothvat koji je uspio još jedino Jarnu Saarinenu 1973. godine - na svojoj prvoj utrci u debitantskoj sezoni kategorije 500 ccm osvojio je pole position, napravio najbrži krug i ostvario pobjedu.
Ovdje može biti i vaš oglas!
Zajednica | Komentari