2010-11-10 , Autor: Markus Biebricher, Slike: Markus Biebricher

Put nas vodi prema Hai Phongu, Thai Binhu i Nin Binhu. Zagazili smo duboko u „divljinu“, pa turiste već odavno ne susrećemo. Ali, zato u svakom selu susrećemo čopor djece koja trče prema nama i viču „hello, hello“. Sigurno to ne čine zbog atraktivnog izgleda moje Rosine, nego zbog dječje radoznalosti. Uvijek se smiju - ljubaznost i iskrenost valjda su im usađene od rođenja.

Danas Vijetnamci u takvim zabačenim mjestima vode nekompliciran i jednostavan život koji se vrti oko religije, tradicije i socijalnih elemenata koji su nama Europljanima nepojmljivi i strani. Jako su ljubazni prema meni. Kad dobro razmislim, zapravo uopće to ne bi trebali biti jer sa strancima imaju samo bolna iskustva. Od 1887. do 1954. bili su pod francuskom kolonijalnom upravom, a američko-vijetnamski sukob ne treba ni spominjati, o njemu već svi znaju sve.

Vozim se cestom 12b, koja je jedina veza sa sjeverom zemlje. Doručkujem u „dnevnoj sobi“ jedne obitelji koja je u špilji ispred koje je vodopad.
Cesta polako nestaje i pretvara se u zemljani poljski put. Moja Rosina to podnosi bravurozno, no ponekad se na stražnjem kraju malo previše zaljulja. Zar doista mislite da mi to u ovoj zabiti još i smeta? Nipošto!

U Treng Xeu sam odlučio napraviti dulju stanku da bih pripremio „njezino veličanstvo“, tj. svoju stražnjicu na nove podvige. Smjestio sam se u domu jedne obitelji koja se ponudila da me ugosti. S vlasnikom se nisam baš nešto napričao, ali je ponuda hrane bila za deset. Morao sam pušiti iz tradicionalne bambusove lule te piti rakiju od riže, ali priznajem da mi to i nije palo tako teško.

Puno je teže bilo gledati starce koji su pokazivali relikvije rata - ožiljke, tragove ranjavanja i poderane američke i vijetkongovske uniforme. Za njih je Ho Ši Min veliki vođa, čovjek koji ih je oslobodio kolonijalizma te ponovno ujedinio zemlju. A što je meni? Hm, svoje ću mišljenje ipak zadržati za sebe.
Nastavio sam putovanje prema Mai Chau. Rosina je i dalje stoički svladavala sve prepreke, iako su postajale sve teže i teže. Počeo sam prelaziti i prve prijevoje. Pojavljuju se etničke manjine poput Muonga. Odjeća im nalikuje na onu peruanskih indiosa, a svoje kuće grade na drvenim kolcima.
Između Moc Chaua i Son La Rosina me nosi u sjeverozapadnu regiju poznatu po planinama. Tu sam morao promijeniti stil vožnje, jer usponi od 10 posto i nadmorska visina od 2000 metara tražili su ubacivanje u prvu brzinu i gas do kraja. Ponekad su usponi bili toliko strmi da sam i nogama morao pogurati svoju dragu. No, nije mi teško, jer ljubav traži obostrani angažman i trud, a Rosina i ja smo nesumnjivo u ljubavi, u dobru i zlu, u blatu i na asfaltu.

Sažetak: